Sportski aperitiv: Gdje je nestao hrvatski rukomet

Jedan od najvećih hrvatskih misterija u ovoj 2015. godini, uz to da nam nije jasno kako BDP pada već 18 kvartala zaredom, ili kako to da MOL može ugasiti Rafineriju u Sisku, stjerati oko 800 radnika na ulicu a da našu vlast to ne dira previše, je i ona zašto nema medalje sa svjetskog u Kataru?

Čitajući raznorazne kolumne i članke bio bi red da se i ja „bacim na pljuvanje“ po Goluži, lošoj spremi igrača i na kraju krajeva da raspravljamo zašto se u očima Brazilaca vidi strašna želja za pobjedom, a kod naših samo gomila ispraznih misli. Htio bih vam prije svega pokazati na koji način je nestao naš rukomet i na kraju se uzročno posljedično nadovezati na nastavak Baretove pjesme:“…gdje se skrivao on.“

Realno gledajući razmažena smo nacija što se rukometa tiče, navikli smo na medalje. Hrvatski rukometaši su od neovisnosti države, a zaključno s EP 2014., osvojili sveukupno 19 medalja, i nakon Francuske koja ima jednu medalju više, druga su najtrofejnija reprezentacija u povijesti rukometa. Hrvatska rukometna reprezentacija je već više od 10 godina uzastopno među 5 najboljih rukometnih reprezentacija na svijetu, te je najtrofejnija reprezentacija u povijesti hrvatskog sporta. Sve to nam i daje za pravo da budemo u ovom trenutku dovoljno kritični i raspravimo zašto je danas Poljska za nas nepobjediv suparnik.

Jerković – Kaleb – Dominiković – Goluža – Matošević-Dominiković

Ova imena znače Vam nešto? Još bi se tu dalo nadodati velikane kao što su Čavar, Obrvan, Sulić, Jerković … mogao bih ovako 3 dana nabrajati. Njima svima je zajednička jedna jedina stvar, svi redom su ponikli u Metkoviću. Majko draga, kakav je to samo klub, baš bi htio otići pogledati jednu njihovu tekmu. Svašta bih ja htio, ali ovo je jedna od onih želja koju mogu pogledati samo na snimkama. Zašto? Pa možda zato što je klub ugašen 2011. sa svojom rukometnom školom. Zašto se za Metković govorilo da je „kamen temeljac hrvatskog rukometa“? – Klub koji je osvajač kupa EHF-a, dobitnik nagrade HOO-a za životno djelo, višestruki osvajač hrvatskog kupa, te četvrtfinalist Europske lige prvaka. Jednostavno se nije moglo dogoditi da u reprezentaciji ne igraju barem 3 igrača ponikla u toj rukometnoj školi, vjerojatno i pogađate, sve do danas.

Zašto je to bitno?

Molim vas, pogledajmo još jedan izgubljeni relikt hrvatskog rukometnog blaga.

Petar Metličić – Ivano Balić – Drago Vuković – Ljubo Vukić

Da, da, splitska rukometna škola. U tome fenomenu od grada, koji je svoje sportske junake davao, pa nema tog sporta, izrasla je i jedna fenomenalna generacija rukometaša predvođena Ivanom i Perom. Gledajući današnju situaciju, isto kao KK Split(Jugoplastika) i Hajduk, tako je i RK Split postao sam lijepa uspomena. Klub je u svojoj povijesti igrao polufinale EHF-a, osvojio 3 naslova prvaka SR Hrvatske, bio doprvakom hrvatskog prvenstva, te punio malu dvoranu Gripa kao trošarine na cigarete naš proračun. Klub nije ugašen kao Metković, ali malo tko ga uzima kao nešto vrijedno spomena.

Opet isto pitanje,zašto je ovo bitno?

Od našeg rukometa ostao je samo „Badel“ Zagreb. Ispričavam se što ga tako zovem, ali za taj klub me vežu puno ljepše uspomene od ovog trenutno „ PPD“ Zagreb. U drugu ruku koliko je toga ostalo od „Badela“? Klub preko kojeg su navijači vraćali ime također jednog velikog kluba, klub koji je višestruki osvajač kupa EHF-a. Njegovim titulama nema broja, postao je isto što i njegov nogometni zagrebački brat. Po čemu su to Dinamo i PPD isti? Vode ih dvojica „direktora svemira“. Jedan je Mamić a drugi je Gobac. Sva koncentracija moći i novca je u njihovim rukama. O GNK Obiteljskom ne treba trošiti riječi, tinte je previše oko njega proliveno a sve što vrijedi za njih vrijedi i za PPD i njegovog „dona“.

I zašto je onda ovo bitno?

Generacija 2003. kao i generacija 1996. je imala osnovu u našoj rukometnoj školi. Naša rapsodija igre i naša obrana 3-2-1 su nam davali za pravo da možemo računati na medalje i promociju naše zemlje u rukometu. Danas to više nije slučaj. Klubova nema, liga je nikakva i sve je u rukama jednog čovjeka. Goluža sasvim sigurno nije kalibar kakav nama treba, neki igrači uistinu i jesu limitirani, ali igrači se stvaraju, igrače se uči kako igrati rukomet, igrači ne nastaju sami od sebe. Potrebno je puno truda i napora da bi se to postiglo. Da se onda vratim na ono:“…gdje se skrivao on.“ Sakrio se u ljudima koji znaju klincima pokazati kako se igra, sakrio se u klubovima kojih više nema i sakrio se u mentalitetu ljudi, koji su znali našu domaću igru pretočiti u uspjeh repke.

Foto: vid.hr
Tekst: Josip Mandarić