Samo hrabro, stado malo, odabrano

U prvim stoljećima kršćanstva katakombe su bila mjesta okupljanja kršćana na molitvu i misno slavlje. U njima su pokapani mučenici čija je krv bila sjeme novih kršćana. Bili su to podzemni hodnici, u Rimu dugački više od 80 kilometara, koji su postali simbol ustrajne vjere u Krista.

Danas smo svjedoci borbe za najrazličitija ljudska prava i slobode. Međutim, u nečemu smo još uvijek na početku, a to je borba za vjersku slobodu. Ove riječi mogu se činiti licemjernima onima koji smatraju da Katolička Crkva u Hrvatskoj uživa preveliku slobodu djelovanja i navelike utječe na društvena zbivanja. A je li baš tako?

Ukoliko sagledamo potpunu sliku, vidljiv je raskorak između medijskog prikaza i stvarnog društvenog prihvaćanja Crkve. Kroz neobjektivne medije Crkvu se prikazuje tek kao političku organizaciju, a njezin socijalno-ekonomski program, utemeljen na Evanđelju a potvrđen enciklikama još od druge polovice 19. stoljeća do danas, prihvaća se ili odbacuje tek u kontekstu određene političke situacije, odnosno po potrebi.

Kršćani u današnjem svijetu često bivaju izloženi ruglu i progonima. Broj je progonjenih vjernika u porastu. Svaki dvanaesti kršćanin u svijetu žrtva je nasilja ili zlostavljanja. Samo od studenoga 2016. do listopada 2017. godine napadnuto je više od 15500 kršćanskih crkvi, kuća i trgovina. Na vrhu ljestvice zemalja koje progone kršćane nalaze se Sjeverna Koreja, Afganistan, Somalija, a na prvom mjestu u protukršćanskom nasilju je Pakistan. U odnosu na prethodnu godinu mučeništvo kršćana, odnosno ljudi, muškaraca i žena, pa čak i djece koja su ubijena zbog toga što su kršćani, više je nego dvostruko veće. Nije riječ o kršćanima koji su poginuli u građanskim ratovima ili u bombardiranju, kao što se događa na Bliskom istoku, nego o više od 3000 ljudi koji su planirano ubijeni zato što su kršćani. To su aktualni podaci međunarodne organizacije “Open Doors”. Međutim, u demokratičnom pogledu na svijet očito postoje “jednaki” i “jednakiji”. Stradanjima kršćana se  i ne pridaje velika pozornost, makar se radilo o milijunima vjernika kojima je zabranjeno javno ispovijedati svoju vjeru. Na facebook statusima nećete vidjeti križ ili neki drugi kršćanski simbol kao izraz podrške i suosjećanja s ubijenim kršćanima. Naime, nisu iz Pariza.

Postoji i još jedan oblik ponižavanja i omalovažavanja kršćanstva, gotovo jednako opasan, nastao na europskom tlu u lijevo-liberalnim ateističkim krugovima. Kršćane se uporno degradira, smješta u neki imaginarni srednji vijek i naziva ih se nazadnjacima i protivnicima ljudskih sloboda. Niječe im se kulturni i znanstveni doprinos europskoj baštini. Europska unija odbacuje Boga iz svojih temelja, stoga i nije čudo što sve teže opstaje. Napadi su sve jači a njihovi akteri se razotkrivaju u nemilosrdnom obračunu kulture smrti i civilizacije ljubavi.

U nastojanjima da kršćanstvo izjednače s drugim religijama, pa ih onda sve jednakom odgovornošću okrive za zlo i ratove u svijetu, nisu rijetke floskule i bez ikakvih analiza nametnute „činjenice“ modernih analitičara, poput onih da su križarski ratovi poubijali milijune nedužnih ljudi, da je inkvizicija pobila još nekoliko milijuna, a da su kršćani stoljećima nakon reformatora i deformatora Luthera međusobno ratovali. Da je i jedan život, previše je, ali milijuni ubijenih u Božje ime su čista manipulacija. Politika je uvijek vješto koristila ljudske slabosti, ponajprije taštinu. Tako će neki, poput Roberta Dawkinsa u knjizi „Iluzija o Bogu“, tvrditi da svi nedavni sukobi, od onih u Sjevernoj Irskoj, na Balkanu, na Bliskom istoku, Kašmiru ili Šri Lanki do najnovijih u Siriji i Iraku dokazuju da je nagon za ubijanjem u svim religijama još snažan.

Dakako, zablude koji su neki u Božje ime činili sramota su i velika mrlja na poruci Evanđelja. Sigurno oni koji su okrvavili ruke tuđom krvlju ne mogu biti dobri kršćani (ni muslimani ili pripadnici drugih religija). Međutim, najveći zločini, što je lako dokazivo, učinjeni su u vrijeme ateističkih režima 20. stoljeća, pod čijom je tiranijom ubijeno preko 100 milijuna ljudi. To je stvarna tragedija čovječanstva. Jer, kako reče Dostojevski, „ako Bog ne postoji, sve je dopušteno.“

Biti kršćanin danas nije nimalo lagano. Uostalom, nije nikad ni bilo. Biti kršćanin znači biti hrabar i vjeran, ići protiv struje, trpjeti udarce i podvale, ali i crpiti snagu iz Nazarećanina i biti spreman život položiti za Njega. Možda ne do same ovozemaljske smrti, ali znati ustati u obranu vrijednosti i kad to nije nimalo zgodno ni poželjno. Neustrašivo i bez stida stati u pravu povorku i reći istinu. U agresivnoj kampanji protiv Boga, koju predvode oni isti koji se dive djelima pape Franje, katakombe 21. stoljeća spremno očekuju kćeri i sinove čije će svjedočanstvo postati sjeme novih kršćana. U ovom svijetu biti znak saveza. Biti Noina, a ne nečija druga duga.

 

---

Foto: pixabay