Heroji ne plaču!

Njih nećemo često vidjeti na naslovnicama novina. O njima će se pričati prigodno, od vremena do vremena, iako potiho i sa sažaljenjem. Nećemo ih vidjeti ni u reklamama poznatih brendova, niti će se njihova lica smiješiti s plakata.

To su sportaši paraolimpijci. Već samo ime pokazuje da ih svrstavamo u neke kategorije, a iako ih smatramo jednako vrijednima i jednako važnima, oni su na društvenim marginama. Pa dolazimo i do paradoksa, na primjer iako su slabovidni paraolimpijci na utrci na 3000 metara postigli bolji rezultat od sportaša na Olimpijskim igrama, nije im dana prilika natjecati se s „pravim“ olimpijcima.

Paraolimpijski sportaši primjer su svega onoga što današnjem svijetu nedostaje ili se zagubilo u moru nekih novih „vrijednosti“. Njihov neslomljivi životni optimizam i moto sažet je u jednoj rečenici: „Nema predaje“. Pokazuju da je naše tijelo tek instrument u rukama nečega puno moćnijeg i neuništivog, a to je čovjekov duh.

Čije je zlato više vrijedno? Sandrino ili Sandrino? Posve jednake vrijednosti, poput njihovih imena i njihovih osobnosti, jednakoga sjaja i odsjaja. Paraolimpijci nas vode u svijet u kojem nema mjesta sažaljenju ni plakanju nad gorkom sudbinom. Kao što reče Velimir Šandor: „Bog mi je možda zatvorio vrata, ali je ostavio otvoren prozor.“

Njihova upornost i snažna volja poticaj su svima nama koji imamo tisuću zahtjeva a često smo nezadovoljni i mrzovoljni. A tako malo je potrebno za sreću.
Bravo, hrvatski (para)olimpijci!

 

---

Foto: Paraolimpijac facebook