FOTO Priča iz Ličkog Ribnika: Grgurić ponosan na ergelu ličkih konja podno Velebita

U Ličkom Ribniku, na položaju po imenu Prkos, posjetili smo jedno zanimljivo ličko imanje, ergelu jahaćih konja obitelji Bože Grgurića.

Na studijskom putovanju novinara u organizaciji gospićke tvrtke Hana Tours i udruge Cenzura Plus, našeg novinara među ostalim ugostio je i gospodin Božo Grgurić iz Gospića s obitelji. Slijedom zanimljivog i sadržajnog posjeta, stiže naša priča iz Ličkog Ribnika.

Naš sugovornik Božo Grgurić je zaposlenik HEP -a u Gospiću i zapravo se nikada nije planirao baviti turizmom. Sve je započelo slučajno, prije 10 godina, kada je obitelj Grgurić kupila imanje u Ribniku i iz ljubavi prema konjima nabavila jednu kobilu i ždrijebe. Grgurići danas imaju 26 konja, a njihovo imanje se pokazalo idealnim za uzgoj pasmine Akhal-Teke podrijetlom iz Turkmenistana.

Akhaltekinci su poznati po tome što mogu prijeći 4000 kilometara za 82 dana kroz pustinju, a zahtijevaju poseban način uzgoja: „U Europi, u štalskom uzgoju su se jako slabo pokazali baš zato što ne vole štalu, što ne vole boks…jednostavno nisu konji koji vole biti zatvoreni“, kaže Grgurić.

Na velikom prostoru ove ergele konji uživaju u slobodi kroz cijelu godinu. Za ergelu Grgurić koristi vlastitu 28 hektara vlastite zemlje, ali i susjedne površine: “Mi pasemo tamo dalje, ljudi su dopustili, sretni su da nešto se radi…tek toliko obrađuje, tako da nema nikakvih problema”. Za potrebe ranča Grgurić je zakupio dva susjedna pašnjaka veličine 60 hektara, ali mora pričekati dovršetak razminiranja kako bi ih mogao koristiti.

Osim terapijskog jahanja, Grgurići za posjetitelje i ljubitelje jahanja organiziraju jahačke ture. Kraća ruta u pravcu Velebita duga je 20 kilometara i prijeđe se za manje od sat i pol jahanja, a duža ruta vodi prema četrdeset kilometara udaljenom Ziru. U proljeće planiraju organizirati jahačku pustolovinu uz spavanje u šatorima koja bi trajala šest dana: “Išli bismo preko autoputa, prema Podlapači, Udbini, Lovincu…nekih 100-150 kilometara bi probali, to je sad u svijetu traženo.”

Tek prošle godine Grgurić je prvi put prijavio zemljište u Arkod i jako je zadovoljan poticajima na zemlju koje je dobio jer mu se nakon osam godina ulaganja trud konačno isplatio: “Tko kaže da se od prirode i turizma ne može živjeti…Sigurno se može uz ove uvjete što Europa i što Hrvatska daje…Ti poticaji nisu mali””

Za konje Grgurić ne može dobiti poticaje jer nisu hrvatska pasmina, već toplokrvnjaci. Uzgajivači toplokrvnih konja u Hrvatskoj su malobrojni i nisu dobro organizirani poput uzgajivača hladnokrvnih konja: “Oni su organizirani i oni su sebe izborili, oni su čak izborili da oni ne moraju vaditi krv naprimjer kao mi s toplokrvnim konjima…meni je 120 kuna svaki konj svake godine, to izađe brdo novca.”

Zamolili smo našeg sugovornika da nam objasni razliku između ove dvije vrste konja: „Toplokrvni konj je nastao u prerijama bježajući, njemu su brze noge trebale za spas. A hladnokrvnjak je nastao u europskim šumama sakrivajući se…Znači, hladnokrvni konji su teški konji za rad, a toplokrvni konji su brzi, lagani, sportski konji“.

Na kraju razgovora, Grgurić nam je ispričao zanimljivu legendu iz turskog doba o podrijetlu imena polja Prkos na kojemu se ergela nalazi: „Na Ivanjskoj gradini na Bilaju je bio jedan aga, a na Podčitelju drugi. Onda su uvijek prkosili koji će više oteti zemlje, što će više imati pod sobom… i tako je Prkos nastao.“