FOTO Održano svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja u gospićkoj katedrali

Svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2023. u gospićkoj katedrali Navještenja BDM predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u koncelebraciji s tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem i župnikom o. Antom Kneževićem. Asistirao je bogoslov Marko Butković i ministranti.

Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.

Na početku euharistijskog slavlja biskup je, kao što se to tradicionalno obavlja na svetkovinu Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, blagoslovio vodu i sol. Čovjek svakim blagoslovom daje zahvalu Bogu. Voda je znak novog života očišćenog od grijeha. Vodi se dodaje sol, simbol nepokvarljivosti. Nas vjernike ova voda podsjeća i na krštenje. Vjernici su je, nakon sv. mise, nalijevali u svoje posude i ponijeli kućama da njome blagoslove svoje domove, urede, dvorišta, vrtove, polja da ih zaštite od vremenskih nepogoda, bolesti i raznih nesreća.

Nakon Evanđelja preč. Mišel Grgurić navijestio je datum Uskrsa u 2023. godini. U božićnome vremenu Crkva slavi otajstvo Kristova utjelovljenja i očitovanja, posebno na današnju svetkovinu Bogojavljenja kada su se trojica mudraca s Istoka došli pokloniti malome Djetetu, prepoznajući u njemu Božju ljubav. Na Božju Riječ, postadoše dionici Božjeg naroda. Darovi prineseni novorođenom Bogu očituju otajstvo našeg spasenja. Otajstvo jaslica i Kristova rođenja naviješta njegov križ i uskrsnuće. „Gospodaru vremena i povijesti neprolazna slava u vijeke vjekova. Amen.“

Nakon ovog navještaja Vazma, biskup se u propovijedi najprije osvrnuo na čitanje Knjige proroka Izaije (Iz 60,1-6) u kojoj prorok oko sedam stoljeća prije Isusovog rođenja, objavljuje ovaj izvanredni događaj – Isusa kao Svijetlost i slavu Božju – kojeg narod s radošću iščekuje i svi mu se vesele. Isus je kasnije samoga sebe definirao kao Svijetlost svijeta, kao svijetlost za um i srce svakog čovjeka koji ga iskreno prihvati i nastavio:

„Prorok je živio u teškim vremenima ratova, siromaštva, bijede i vidio kako je čovjekov život na zemlji užasno težak jer je prisutnost patnje posvuda. On zato veli: „Zemlju tmina prekriva i mrklina narode.“ Bio je manji broj moćnika koji su uživali u obilju, a većina ljudi nije imala komad kruha za preživljavanje i najgore od svega: nije imala nikakve nade. Prorok toj ljudskoj tami naviješta svijetlo i vraća ljudima nadu. Rođenje Sina Božjega spušta nebo na zemlju, donosi svijetlo koje raspršuje tamu. Betlehemski siromašni pastiri bili su prvi svjedoci tog otvorenog neba koje se spustilo na zemlju i slave Gospodnje koja ih je obasjala.

Slijedi potom, događaj koji svjedoči da je slava Gospodnja otvorena svima, a ne samo židovskom narodu. To svijetlo neba uočili su neki ljudi iz daleka, iz poganskog svijeta. Evanđelist ih naziva „Mudraci s Istoka“. Radi se vjerojatno, o ljudima koji su bili znanstvenici u svom vremenu. I njima se nebo otvorilo. Vidjeli su svijetlo jedne posebne zvijezde koja im je otkrila veliku tajnu Neba. U svijetlu te zvijezde prepoznali su znak Velikoga Kralja. Zapravo, prepoznali su božanski znak, Božanski lik koga oni nazivaju kraljem te tog kralja žele naći i pokloniti mu se. Shvatili su da je taj božanski lik, kralj, rođen u židovskoj zemlji. Kada bi to bio samo neki židovski kralj, bilo bi besmisleno da mu se dolaze pokloniti ljudi koji žive u drugim kraljevstvima svijeta, jer što bi njima značio neki židovski kralj?

Židovski narod nije bio neki veliki i moćni narod. Rimljani su ga okupirali i oduzeli mu samostalnost i slobodu te nisu imali ni pravoga kralja, pa zašto bi mudraci pošli tražiti nekog novorođenog kraljevića. Sve ovo upućuje na činjenicu da su ovi znanstvenici otkrili nešto puno veće od zemaljskih kraljeva što im je dalo misterioznu snagu i pokrenulo ih na tako dalek i riskantan put. Razbojnika i pljačkaša bilo je svuda, pa su veća putovanja u malim skupinama bila vrlo nerazborita. Ali ova trojica ne razmišljajući o tome. Kreću na put i pored svih muka dolaze do cilja. Ušli su u kuću i vidjeli siromaštvo i bijedu obitelji u kojoj je rođeno dijete koje bi trebalo biti kralj, ali nisu se posve razočarali i vratili natrag svjesni da su uzalud podnijeli sve muke puta, potrošili vrijeme i novac. Ništa od toga! Oni u tom običnom siromašnom djetetu prepoznaju nebesku veličinu. Padaju ničice i klanjaju se tom djetetu. Daju mu darove koji simboliziraju kraljevsku i božansku čast. Nisu do toga došli snagom ljudskog uma, nego posebnom Božjom objavom.

„Braćo i sestre“, nastavio je biskup, „ovo nam je poruka kako se Bog može objaviti ljudima po najjednostavnijim i najrazličitijim znacima. Ne moraju to biti neka posebna ukazanja ili viđenja. Važno je u životu znati uočiti i promeditirati neke znakove koji nas iznenade, neka iznenađenja koja doživimo. Mogu ona biti radosna ili bolna, ali za život su to važne poruke koje nam Bog šalje.

Da ovi mudraci nisu zastali i u srcu promeditirali znak koji su vidjeli, ne bi se nikada odlučili krenuti na put i ne bi nikada susreli Boga koji je promijenio i preobrazio njihov život. Oni se vraćaju drugim putom u svoju zemlju. Od sada njihov životni put nije isti. Kada osoba na istaknuti način susretne Boga u svom životu, mijenja joj se cijeli život. Pastiri, nakon susreta s Isusom ostaju i dalje siromašni pastiri, ali se njihov život promijenio. Vraćaju se tuđim stadima koja su kao najamnici čuvali, ali ne kao prije, nego s velikim veseljem zbog svega što su čuli i vidjeli.

Posebni susret s Bogom neće riješiti sve naše životne probleme onako kako bismo mi htjeli, ali osjetit ćemo da se s njima možemo nositi i da, pored svih problema, možemo biti sretni i ispunjeni. To može dati samo Bog i nitko drugi.

Nasuprot mudracima imamo kralja Heroda. I on dobiva znak od Boga po pismoznancima koji mu iz svetopisamskih tekstova i proročanstava objavljuju gdje se Krist, Mesija, ima roditi, ali on se ne pridružuje mudracima da bi s njima pošao vidjeti, susresti i pokloniti se novorođenom Mesiji. On se uznemirio i uplašio kada je čuo za rođenje nekog budućeg kralja jer je odmah u njemu vidio konkurenciju za ono malo vlasti što je imao. I kuje pakleni plan za tog novorođenog kralja.

I Herod je bio vjernik. Mogao je poći i susresti novorođenog Mesiju. Put od Jeruzalema do Betlehema je kratak i za njega ne bi predstavljao nikakav rizik, ali on ne želi poći. Traži Mudrace da ga na povratku izvijeste o svemu kako bi onda i on pošao pokloniti se novorođenom kralju. To nisu njegove iskrene želje, nego glumi vjernika. I on, kao Židov, iščekuje Mesiju, a želi da nikada ne dođe. On je neki vjernik kojemu Bog ne treba.

Nažalost, imamo i danas takvih vjernika koji se ovako ponašaju. Vjeruju u Boga, ali mu se ne dolaze u njegov hram pokloniti. Međutim, unatoč tome, oni očekuju da Bog bude uvijek njima na raspolaganju, ispunjava njihove želje i potrebe u svim situacijama. I ljutit će se na Boga, ako tako ne učini. Velika je razlika između vjerovati i po vjeri živjeti. Velika je razlika između vjerovati i tražiti Boga te vjerovati i misliti da smo ga našli jednom zauvijek. Pastiri su bili vjernici, i mudraci su bili vjernici, ali da nisu nastavili tražiti Boga, nikada ne bi upoznali Boga u koga vjeruju. Da bi se raslo u spoznaji Boga, potrebno je znati, kao mudraci, pasti ničice i klanjati se Bogu u duhu i istini, u srcu i duši. To vrijedi i za mene i za vas. Ako u nutrini našega srca nestane poklonstvo Bogu, Bog će nam sve više postajati stranac.

Bogojavljenje nije samo događaj koji se zbio u dalekoj prošlosti. Bog se i danas objavljuje i želi doći do srdaca ljudi. Ostaje pitanje, koliko je onih koji ga iskreno traže, koji ga žele susresti, koji mu otvaraju vrata svoga srca i žele mu se pokloniti.

Naš veliki pjesnik Đuro Sudeta u pjesmi „Praznina“ stanje praznine izražava poetski: „O, kako je tužno kad je život prazan, kada pusto teče ko voda u žlijebu, ko oblaci vjetrom nošeni po nebu … A u noćnoj tami na raskršću gradskom, stara crkva kisne – znamen svoga vijeka, i Bog u njoj plače i uzalud čeka.“

Bog ne čeka zato što je mu je čovjek potreban, nego zato što On kao Otac teško gleda prazninu svoje djece. Samo je u Bogu moguće naći smisao i puninu života. Samo on jamči čovjeku život za kakvim ljudsko srce teži.

Isus je svima objavio kako je došao da ljudi život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv10,10). Ovo su najdublje želje čovjeka: da ima život, radost, sreću. To se ne može kupiti niti se može samo primiti. Taj Božji dar u našoj nutrini ne mogu srušiti nikakve patnje ili životni porazi.“

Biskup je na kraju zaželio: „Neka i svakom od nas svijetlo zvijezde, koju su vidjeli mudraci, trajno svijetli na našem životnom putu i bude u nama izvor radosti i znak Božje blizine. Amen.“

Na kraju svete mise, župnik o. Knežević, zahvalio je biskupu Križiću na predvođenju liturgijskog slavlja i pozvao njega i sve vjernike u župnu kuću gdje su obavili blagoslov prostorija župnog stana i počastili se u radosnom trokraljskom slavlju.

 

---

Foto: Lucija Starčević