Utorak je. Subota jedva da je prošla, dojmovi još negdje u svemirskim visinama, a ja razbijam glavu pitanjem od kuda početi ovaj tekst. Već unaprijed znam kako god da krenem- nešto će falit’ jer toliko je tih „sitnica“ koje su uokvirile ovaj događaj da ih jednostavno ne mogu sve suvislo zbrojiti i posložiti.
A jedna bitna od njih je muzika osamdesetih godina. Pjesme i bendovi koji su ostavili traga pa ih skoro četrdeset godina kasnije redovito slušate na radiju; Bijelo dugme, Prljavo kazalište, Parni valjak, Generacija 5, Leb i sol, Smak, YU grupa, Drugi način, Time, Atomsko sklonište, Divlje jagode, Riblja čorba, Film, Azra, Stijene i još hrpa domaćih, pa zatim legende poput Deep purple, Led Zeppelin, Queen, Guns N’ roses, AC/DC, Pink Floyd, Dire straits… pa gitaristički heroji Eric Clapton, Gary Moore, Mark Knopfler, te vrh vrhova Santana i Jimi Hendrix…
Listi rock velikana nikad kraja.
Njihova muzika je utjecala na sve amaterske bendove ovih prostora, (uključivo i našu LS županiju) a ti bendovi su utjecali na „muzički odgoj“ generacija u odrastanju tijekom osamdesetih. Plesnjaci tih godina bili su pojave na kojima bi neki sociolozi mogli napraviti doktorsku dizertaciju, samo da se hoće time pozabaviti.
U vremenu kada su se radio-postaje na ovim prostorima mogle izbrojat na prste, a njihov program često ovisio o političkim smjernicama, jedina mjesta gdje ste mogli čuti najnoviju stvar nekog benda bila su upravo ovi plesnjaci. Da se razumijemo, LP ploče nisu baš bile jeftine, o kvalitetnim gramofonima da i ne pričamo… i skoro sam zaboravio jednu stvar – jukebox (rekao sam već da ima toliko tih „sitnica“). Lokali koji su imali jukebox i koji su imalo držali do sebe i profila gostiju (poput nekadašnje brinjske slastičarne) bili su lokalne „radio postaje“ gdje su se mogle čuti najnovije singlice omiljenih bendova. Usput, da ne biste mislili da nije bilo narodnjaka u njima. Jest, bilo je. Ali su to bili narodnjaci koji mogu dirnuti dušu, a ne ovo današnje turbo-folk smeće (sjetih se nedavno objavljenog članka jednog austrijskog novinara „Musik fur idioten“ – potražite na internetu, da ne trošim više slova na to).
Zatim, instrumenti – bili su basnoslovno skupi i one najkvalitetnije nije bilo moguće kupiti u bivšoj državi već se po njih moralo ići van ili naručivati izvana. A da bi uopće skucao novce za nekog Fendera ili Marshalla, kamoli Gibsona, prosječni klinac od 15-16 godina što želi svirati, morao je dobar dio svog vremena utrošiti na plaćene poslove poput recimo, rada za šumariju (tkz. „doznaka“ – dva i pol ljetna mjeseca – vlastito iskustvo), da bih mogao platiti Marshallovu „glavu“. I priče drugih muzičara su slične.
Vratimo se plesnjacima i odgoju… dakle, mlade današnje generacije, mi smo svoje komade lovili na plesnjacima i uz gitare po parkovima i na morskim obalama. Zato se danas svi sa nostalgijom sjećaju tih vremena. Tko od nas ne pamti stvar uz koju je prvi put zaplesao sa svojom ljubavi? Nije to bio samo „neki sentiš“. Bio je to sentiš sa tekstom i melodijom koji je odgovarao trenutku i osjećaju. Da malo pojasnim… danas često kod trenutno popularnih pjevača, pjevačica ili nekih instant bendova za novi album ili novu pjesmu čujete izraz „projekt“. Kao da grade osmerokatnicu ili most do Pelješca. Kod prijašnjih bendova nije bilo „projekata“. Bile su samo pjesme i albumi koji su nastajali iz duše, odsvirani i pjevani iz duše, a čak su i omoti albuma bili malena umjetnička remek djela. Nije bilo fotošopiranih faca. Zato danas sentišprojekte odslušate bez grča na licu i bilo kakve unutarnje emocije.. dok vas neke stvari poput „Jedine moje“ ili „Wonderfull tonight“ uvijek odvedu u neki drugi svemir., a kad stanu lagano vrate na ovu Zemlju pa imate onaj osjećaj bezvremenskog putovanja i postanete svjesni prostora oko sebe.
Muzičari to posebno znaju, jer kad sviraš svojoj ljubavi (uzvraćenoj ili neuzvraćenoj), onda sviraš i pjevaš najbolje, najljepše što znaš, a ta pjesma ti je olakšanje duši. Kao što rekoh, premnogo je tih „sitnica“ koje bih mogao opisati, spomenuti…
I zato, zbog svog tog vremena nije bilo čudo da su se u Brinju okupili bendovi koji više ne postoje (izuzev Likosa koji i danas praše). Jer sve ih veže ista ljubav – prema glazbi, prema tom vremenu, prema svom instrumentu (da da… vaš instrument je vaša ljubav, vaša najbolja cura, vaša utjeha, vaše drugo ja)… eto još jedne sitnice.
Kao i prve „osamdesete“ koje je 2011. godine, iz svih gore nabrojanih „sitnica“ pokrenula Sandra Gerber Senčar, brinjakinja senjsko-zagrebačkih korijena, koje su bile prepune emocija jer su se nakon 23 godine na bini ponovo skupili bendovi i ljudi, tako je i ovaj događaj na Pisti bio emotivan, kako muzičarima tako i gostima, ma što gostima – generacijskim prijateljima koji su došli iz Senja, Otočca, Gospića, Zagreba… pa čak potegnuli iz inozemstva. Bile su tu i mlađe generacije koje su o plesnjacima na Pisti slušali od svojih roditelja. One starije iz tog vremena sada roditelji sa odraslom djecom pa i unucima iskoristili su prilku i opet zaplesali sa ljubavi svog života.
I riječ dvije o Pisti. Zašto Pista? Zato jer Pista ima ono nešto. Ima dušu. Svirka i druženje na Pisti ima svoju dimenziju koje niti jedno drugo mjesto u Brinju nema. Daje malo i svjetskog štiha. Pista je zakon.
Ove „osamdesete“ bile su događaj koji nadilazi obične svirke. Neke najmlađe generacije to će teško razumjeti (i ne očekujemo to od njih), ali da budem do kraja sebičan, ovo je ipak bilo namijenjeno nama i našim generacijama. Ovo je bilo druženje i posveta vremenu i prijateljstvu koje je od nas stvorilo ljude i osobe kakvi smo danas.
Zato nije čudno što smo se u svirci „potpomagali“ međusobno, jer na kraju krajeva, u nekom vremenu svi mi smo osim u svojim „gradskim“ bendovima svirali i sa tim ljudima iz drugih mjesta. Neki od prijatelja nažalost nisu mogli doći iz razloga na koje su utjecale više sile, ali neka znaju da smo te subote svirali i za njih.
Što još reći? Gledano sa strane nas koji smo svirali, dali smo si malo truda vježbajući, prsti su tamo malo popustili, glas malo zadrhtao, ali to je normalno i nikome to nije bilo važno.
Važno je bilo samo to da su se Pikova dama, Top gun, Levanti, Bijelo oblaci, TNT, Likosi okupili, da smo se vidjeli sa svim tim prijateljima, svirali oni ili samo došli gledati i slušati. Jer ovo je bio događaj za povijest, neovisno o tome hoće li se održati u istom sastavu i sljedeće godine. Možda će nekome biti čudno kad kažem „za povijest“, jer to nije povijest o kojoj se piše u knjigama (a i ona je najčešće falsificirana i prilagođena).
Ovdje nije bilo ništa lažno. Ovo je naša povijest, naše emocije i naši osjećaji. Ništa lažno. Ništa mudro.
Znam da bi mi urednik LIKACLUB-a mogao opet prigovoriti da pišem preduge tekstove, pa ću kratit’ jer bih ovdje stvarno mogao biti predug (smijeh).
Zato ću se na kraju teksta zahvaliti, kao i na početku te subotnje večeri, prije svega Sandri koja je idejom i voljom pokrenula „osamdesete“ i koja je par godina vukla kao crnac da to održi, zatim onima koji su je održali kroz sve ove godine (jer se niti jedan sličan događaj u drugim mjestima nije održao dulje od jedanput), zahvaliti ću se svim bendovima, svim prijateljima koji su se uspjeli skupiti i još jednom odsvirati kako za sebe tako i za nas ostale. Zatim onima koji su se potrudili da se svirka na Pisti održi u najboljim uvjetima, posebice našoj Mari koja je stoput opsovala jer uz sve ostalo morala se razvlačiti i sa drugim stvarima – od košnje trave, navažanja pijeska i tako dalje, ali uvijek napravi jer je to – naša Mare. Hvala Općini Brinje i Turističkoj zajednici Brinje na pokroviteljstvu jer smo ove godine imali veliku binu i vrhunsko ozvučenje i što su ugostili bendove hranom i pićem.
I na kraju, muzičarima je uvijek bio bitan dobar zvuk, zato ću se zahvaliti prijateljima i kolegama muzičarima iz Rentatona (Ogulin) – ton maestru Marinu, te Vladi i Branku na odličnom i profesionalnom ozvučenju, kako na bini tako i na Pisti.
I pod zadnje ali ne i najmanje važno – hvala svima koji su došli da nas vide i slušaju. Ako Bog da, vidimo se i dogodine. Do tada, za dušu, gledajte i uživajte u fotkama filmićima na Facebooku i YT.
Izvor: Marjan Prpić | Foto: Ivica Zoričić, Marjan Prpić