Kolumne

Ego

Kako ono Đorđe zna reći:

“Samo ako išta znam,onda znam da budem sam,

Tu sam isti na mog ujaka.

Lula i kabanica, britva i brojanica,

Prijatelja ko u kurjaka.”

Stvari su ispale dosta drukčije igrom slučaja, uvijek je tu negdje bilo zanimljivih ljudi za sprijateljiti se pa ne mogu reći da sam skroz na njegovog ujaka, možda više na svog. Dosta dugo sam bio jedinac doduše. Što je, u juhi sa jakim individualnim ličnostima u kućanstvu rezultiralo mojim slabim praktičnim interesom za dobrobit drugih.

Svi kod kuće su bili najčešće jako dobro i kad bi ih se pitalo kako si odgovor je uvijek bio “Dobro.” Kad na očigled ne bi bili dobro i kad bi ih se pitalo “Što te muči?”, najčešći odgovor je bio “Niš.” Tako da je mali Igor u pravilu pretpostavljao kako su ljudi uvijek dobro i kako im ustvari ide na živce kad ih se pita kako su. S vremenom sam prestao pitati ljude kako su a samome mi i dan danas ide na živce kad me netko pita “Šta ima?” Grozno pitanje. Osobito kad ga netko postavi u trivijalnom tonu.

Sinulo mi je jednog dana kao srednjoškolcu sasvim slučajno. Bio sam nešto potišten ali rijetko bih odbio poziv za baciti nogomet popodne. Nakon malo trčkaranja po igralištu kod doma u Prozoru, sjeli smo u krug, oveće društvance. Mihael je uvijek bio znatiželjan i polako je kroz šalu uvijek našao načina za pitati nekoga kako je. Meni je po običaju bilo grozno išta pričati o tome kako sam a mene je prvog pitao, glatko sam odbrusio nešto beznačajno po običaju na vrlo pristojan način. Mihael je nastavio raditi što uvijek radi, tko god mu je bio ikako zanimljiv pitao bi ga kako je i istinski zainteresirano pratio priču sugovornika. Tek kad je došao do četvrtog sugovornika po prvi put sam shvatio, pa ja sam vrlo sebičan. Njega stvarno zanimaju životi svih tih ljudi i to čisto ljudski bez neke želje za manipulacijom. Bilo mi je impresivno koliko je dečko samoostvaren već kao srednjoškolac a u isto vrijeme tužno koliko ja nisam. Jednostavno nisam bio sposoban istinski se dovoljno interesirati za druge.

Mučila me ta spoznaja ali ne dovoljno da bi se puno promijenio. Počeo sam se truditi ali ne ide mi baš. Imam taj problem s fizičkom dislokacijom, iskreno ne bih to nazvao ni problemom jednostavno je tako. Ide otprilike ovako kad nekoga nema, nije mi baš previše stalo do toga, jednostavno nastavim s životom kao da te osobe nikad nije ni bilo. Funkcionira i s vrlo bliskim ljudima tako da nije stvar u emocijama.

Otišao sam studirati u Rijeku i prilagodio se na okolinu u roku odmah, roditelji kažu da je ipak trebalo mjesec dana, ni ne sjećam se više, ja imam dojam da sam se u par dana već navikao na grad. To je bio moj novi dom, obitelj koda nije postojala, osim što mi daju novac da uopće budem tamo. Dogovorio sam se sa svojima da me što manje zovu a sam uopće nisam imao potrebu javljati se doma, doslovce nikad.

I to me mučilo neko vrijeme, jasno mi je bilo kako mi je jako stalo do svih članova obitelji ali istinski bi ih zaboravio na tih mjesec dva, koda sam u drugom svijetu. Sad su tu ti neki novi ljudi i moram s njima imati te nove interakcije. Vrlo brzo ti novi ljudi postanu prijatelji i sve ide nekako prirodno. Dakako bilo mi je uvijek najdraže družiti se s ekipom koja je isto došla studirati u Rijeku iz mog rodnog grada, ali to je više zbog izgrađenijih odnosa koje smo već imali, lakše se ponašati nego s nekim sve ispočetka.

Malo sam se promijenio s godinama, povećao emocionalnu inteligenciju, kad primijetim da je nekome stalo da ostanemo u kontaktu više mi nije problem čuti se češće. Nije da mi nije stalo do ljudi, jednostavno ih se ne sjetim često ako ih ne vidim, a i kad ih se sjetim nemam im se potrebu javiti zbog nečeg trivijalnog. Iz tog razloga nisam previše protiv virtualne komunikacije, e-mail a pogotovo Facebook svako toliko izbace neku informaciju o nekome tko mi je drag pa ako je informacija dovoljno kataklizmična ponekad se i javim ljudima.

Prokleti zaigrani mozak koji je često sam sebi dovoljan. Kad su okolo ljudi volim se igrati i slušati njihove priče i pričati svoje priče. Kad nema nikoga aktivira mi se taj ludi kreativni logički sklop u mozgu koji se može zaigrati sam sa sobom i nekom idejom koju je negdje taj dan pokupio i ne treba mu nikoga, doslovno.

Gospođa Huljić je to jako lijepo sročila:

“I guštan, i guštan, i guštan i guštan,

uvik san vanka škvare,

malo san lud a puno svoj.“

 

 

Foto: pixabay

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close