Doručak kod kuće ili doručak iz pekare?

Alarm nas je probudio iz sna, užurbano se ustajemo, peremo zube, oblačimo i radimo još sto stvari istovremeno samo kako bismo na vrijeme stigli na posao, predavanje, u školu ili već negdje. Sve ujutro uspijemo obaviti (neki ček popiju i prvu kavu spremajući se), spremiti se, staviti sušiti rublje, našminkati se, provjeriti novosti na društvenim mrežama i slično, ali jednu stvar rijetko tko stigne obaviti, a to je doručak, i to samo iz razloga jer ćemo na putu do posla, faksa ili škole proći pored nekoliko pekara te usput nešto prigristi.

Pojam doručka i sama navika doručkovanja danas se gotovo izgubila. Većina ljudi doručak svodi na „pojesti ću nešto uz kavu“ i to najčešće budu upravo proizvodi iz pekare ili eventualno neke grickalice ili keksi. Svi mi ujutro prije nego nam uopće započne dan i sve obaveze koje on nosi, želimo sjesti negdje i na brzaka popiti kavu, a doručak nam je uvijek usputan i manje bitan.

A, kako je doručak izgledao prije i što je on zapravo predstavljao?

Prije nisu postojale ni pekare ni pekarski proizvodi koji su se mogli kupiti na svakom uglu. Ljudi su doručak pripremali sami od onoga što bi imali u kući. Iako su se prije ljudi puno ranije budili zbog poslova koje su morali obavljati, doručak se nije preskakao. Dok bi djeca s ocem hranila blago i obavljala druge jutarnje poslove, majke bi pripremale doručak. Za doručak se jelo puno toga od najprostijih jela poput mlijeka i kruha, kruha i masti,popare, palente (žganci ili pura) s kiselinom (domaći jogurt) i prežgane juhe, do malo bogatijih poput jaja i slanina, žmare (čvarci), kobasice, pršut, sirevi posebno škripavac i basa, a dosta često se jelo i slatko za doručak i to najčešće domaći pekmez od šljiva, med, ili masnica. Sve što se jelo bilo je domaće. Kruh je najčešće bio integralni od ječma, pira i raži, a pšenica se koristila za finiji kruh i pogače. Tijekom doručka razgovaralo se o rasporedu i planu poslova koje treba obaviti, te koji su poslovi važniji, a koji mogu još malo pričekati. Doručak je bio neka vrsta okupljanja obitelji. Osim što su zajedno objedovali i razgovarali, doručak im je i davao snagu, zbog čega su ljudi prije i bili zdraviji i otporniji. Posebno u Lici gdje su vrijeme i zemlja zahtijevali snagu i izdržljivost.

Doručak postoji i danas, ali se izgubilo njegovo značenje. Danas još rijetko koje obitelji pripremaju doručak kod kuće i doručkuju svi zajedno. Roditelji najčešće ostave djeci novac kako bi si na putu do škole kupili krafnu,pecivo ili nešto već slično, a i oni sami za vrijeme pauze na poslu prigrizu nešto uz kavu. Sve što danas kroz jutro možemo vidjeti upravo su užurbani ljudi koji u rukama nose svoj doručak iz pekare.

Nema više onog pravog mirisa doručka u kućama, nema radosti kada na stolu vidiš pekmez, džem ili med za kojeg si ti brao šljive ili cvjetove, nema rumenog maminom obraza koja donosi domaći kruh sva ponosna kako joj je mekano ispao, a vi u tome uživate, nema druženja za stolom i nema tog osjećaja zajednice.

Iako i danas stručnjaci i nutricionisti savjetuju kako je doručak najvažniji obrok, mi svi to zanemarujemo. Prije ljudi nisu imali mnogo, ali su to malo koristili na maksimalan mogući način i znali su uživati u sitnicama, a mi danas uz bezbroj mogućnosti i dalje samo čekamo taj glupi alarm, kako bi se na brzaka spremili, sjeli u kafić, naručili kavu i pojeli svoj doručak iz pekare. Dali se onda vrijedi zapitati, čemu uređujemo svoje domove i kuhinje, ako ne možemo, barem ujutro, zajedno sa svojom obitelji imati pravi i zdravi doručak.

 

---

Foto: pixabay