Kolumne

Djevojčica u plavom kaputiću…

Sjećate se one djevojčice u plavom kaputiću u Vukovarskoj koloni? Sjećam se i ja, iako sam bila malena, ali evo već koliko godina kadar s televizijskog ekrana u kojem je malena djevojčica u plavom kaputiću i suznih očiju stoji mi pred očima…

Vozim se danas u tramvaju, okrenuta leđima prema vratima u nekim svojim mislima kad odjednom baš kad je tramvaj zastao na tramvajskoj stanici čujem dječji glas i riječi „Mama! Mama! Hoćeš mi kupit čokolino?“. Inače mi svi moždani senzori reagiraju kad ugledam djecu ili kad začujem njihov glas, pa je tako bilo i taj tren.

Okrenem se, kad ono ulazi u tramvaj žena s dojenčetom u klokanici i djevojčicom starom otprilike 7 godina, a iza njih ulazi starija žena sa vrećom punom plastičnih boca, rekla bih po vanjskom izgledu odnosno sličnosti, baka, koja brzo gasi čik cigarete kako bi „zaletila“ prije nego li se vrata zatvore. Žena s djetetom na prsima sjedne, sjedalo ispred djevojčica, a prekoputa na slobodno mjesto baka. Nisam mogla skinut pogled s te obitelji, a posebno djevojčice. Duga kosa skupljena u rep sa zelenom gumicom, roze iscufane tajce, dotrajale i prljave tenisice, gore plavi kaputić i suznih očiju čiji je pogled spuštala svaki put kad bi joj se susreo s mojim. Prvo što mi je prošlo mislima „Bože, kao da gledam onaj kadar djevojčice iz Vukovara“.

plavi

Nije prošli par trenutaka kad se ista djevojčica okrenula prema majci i opet izgovorila one riječi, ali ovaj put češće i glasnije: „Hoćete mi kupit čokolino? Ja bi čokolino! Ja bi čokolino!!!“, a onda se oglasila baka preko puta „Šuti!!! Šuti bar u tramvaju!!!“. Srce mi se steglo, više nisam mogla ni gledat u malenu djevojčicu zbog suza koje su mi napunile oči… Vreća puna boca, zasigurno su negdje u trgovinu išle prodat te boce i prije ulaska u tramvaj raspravljale što će za to nešto novca kupit, a djevojčica je željela čokolino. Koliko košta onaj čik što ga je žena vani ugasila? Koliko ih je taj dan ugasila i kolika je njihova cijena? Nisam pušač, ali mislim da kutija cigareta nije ispod 20 kn. Čokolino? Njemu znam cijenu, 12kn i nešto sitno, ona najmanja kutija. Nekoliko puta posezala sam u ruksak pa opet povlačila ruku natrag. Htjela sam izvadit 20kn i dat da tom djetetu kupe čokolino, ali spriječila me pomisao da ona čokolina neće ni vidjet. Žao mi je što u torbi nisam imala kutiju čokolina, to bi joj bez imalo razmišljanja pružila.

Medijima se vrte ogromni natpisi tipa „Gladna djeca u hrvatskim školama!“. Kad gledam sve to, plače mi se, slabo mi je i žao mi je te djece. Da, ja sam za to da se djeci u školama i vrtićima i bilo gdje omogući besplatan (topli) obrok! Njima ne treba novac, njima treba hrana! Čemu služi socijalna novčana pomoć kad ima obitelji kojoj su djeca i njihove potrebe na zadnjem mjestu?! Vode li o tome računa socijalni radnici koji obilaze takve obitelji i koji im naposlijetku i odobravaju novčane pomoći?! Ne znam, možda neki da, a mnogi ne! Obiteljima socijalno ugorženima treba mjesečno uzet uplatnice i platit režije, dat hranu, a ne novac koji će mnogi (nažalost) potrošit na alkolholna pića ili duhan, a djecu u školu slat gladnu!

Znam da ova priča neće ništa promijenit i da će je pročitat uglavnom oni koji i nisu u toj „posebno“ socijalno ugroženoj skupini ljudi, ali ako znamo takve obitelji, posebno onom s djecom, pomozimo im onim što oni doista trebaju, a ne novcem! Doista je mnogo gladne djece, djece koja ne traži dječji meni iz McDonaldsa, Frozen ili Ninja lutke, nego samo nešto o čemu ostali njihovi vršnjaci ni ne razmišljaju… Mnogo je takvih djevojčica i dječaka, a meni će ova koju sam danas vidjela, koja je samo željela čokolino, ostat u sjećanju baš kao ona iz Vukovara… djevojčica u plavom kaputiću.


 

Tekst: Branka Pavlović

Foto: zagreb.hr

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close