Kolumne

Diktatura relativizma, iliti zbogom pameti

Relativizam i sekularizam dva su omiljena pojma neoliberalnih političara, istaknutih i počesto u medijima nametnutih progresivnih književnika, pristranih navijačkih novinara i sveprisutnih, naravno nepogrješivih, analitičara društvenih zbivanja. Najveći suvremeni sukob ujedno je i najsofisticiraniji u povijesti čovječanstva.

Vodi se bez oružja, a sukobljena su dva pogleda na svijet: onaj koji vjeruje u nepromjenjiva načela i trajne vrijednosti koje je sam Bog upisao u ljudsku narav i onaj koji smatra kako ništa nije trajno i čvrsto, nego je sve relativno s obzirom na vrijeme i okolnosti. Rekli bismo, u čemu je problem? Pa došli smo do te razine suvedemokratičnosti na kojoj je dopušteno i moguće činiti sve u ime humanizma i pravednosti. Je li baš tako?

Živimo u vremenu tolerancije (lat. tolerare- podnositi), a tolerancija postaje pravo, odnosno obveza složiti se u svemu s čime se inače ne slažemo. Drugim riječima, ako se ne slažeš s njima, onda si homofoban. Tako nije moguće, smatraju nadvremenski borci za nova prava, da vjernici ili konzervativci budu predmet mržnje, jer mržnja dolazi samo od njih. Ovakvoj percepciji tolerancije rijetko će se tko suprotstaviti, zbog još jedne omiljene mantre- političke korektnosti. Tolerantnim i miroljubivim (samo dok šutimo) likovima stalo je do drukčijeg razmišljanja koliko i kralju do riječi dvorske lude.

Ukoliko ne postoje apsolutne vrijednosti i objektivna prava, ljudski se život svodi na egoistično zadovoljavanje instinkata i subjektivnih potreba, koja se podmeću kao nova prava. Tako jedini zakon društva postaje volja za moći pojedinca i skupina, pa se nameće i stvara, kako reče papa Benedikt XVI., „diktatura relativizma u kojoj se ništa ne priznaje kao konačno i koja za posljednje mjerilo dopušta samo vlastitu osobu i njezine želje.“U takvom relativističkom svijetu put napretka ne počiva na razumu koji se poziva na prirodni zakon, ustavna načela ili, za vjernike, Svetom pismu i Predaji, nego ovisi o dobivanju vlasti i provođenju programa koji ne priznaje nikakve suprostavljene stvarnosti, nego ih jednostavno etiketira homofobnima.

Biti katolik i zastupati kršćanske stavove iziskuje podosta hrabrosti. Ako staneš pred bolnicu u Vinogradskoj i moliš da se zaustavi pošast pobačaja, postaješ državni neprijatelj broj jedan i zatucani fundamentalist. Ako slučajno, ne daj Bože, javno iskažeš stav o homoseksualnosti, budi siguran da nećeš biti toleriran.
Nije vrijeme za ravnodušne, ni za lažno tolerantne. Vrijeme je za hrabre. Ili ćemo imati svoje mišljenje s kojim se- ne slažemo?

 

Foto: unsplash

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close