Di si bio 91′?

Sve se nešto uskomešalo taman prije Igorovog dugo najavljivanog polaska u školu. Tatu je na povratku iz Duge Uvale zaustavila nekakva paravojna patrola i uzela mu auto. Kaže da je zajedno s još nekim ljudima pješačio iz Brloga do Otočca. Svi muškarci iz naših i okolnih kućanstava počeli su se igrati s puškama i nositi neke čudne uniforme.

Čudno mi je bilo kako se nikako nisu mogli dogovoriti za značku. Izmijenile su se, kroz određen period ZNG, ZNGRH, HVO, HV i još su imali svakakve životinje ušivene na ramena kao Indijanci. To je bilo baš fora. Najbolji su mi bili vukovi i tigrovi.

Boravio sam na relaciji Prozor – Čovići, što s bakom, djedom i ujakom, što s mamom i tatom. Pošto su se muški po cijele dane igrali neke igre koju su zvali domobrani, mama i baka su preuzele igru šalji Igora u školu.

Iz nekog razloga nije se smjelo ići u školu u Prozoru. “Granatiradu je stalno.” Bio je razlog koji je svima izgleda bio sasvim logičan, a meni nije, ali me bilo sram pitati zašto da ne ispadnem glup.

Promatrao sam malo kako je izgledala ta igra domobrana, djed se vrlo često vraćao kući valjda jer je bio dosta star. Donio bi sa sobom veliku dugačku pušku. “M 48, tandžara.” Znao je reći. Ta je njemu bila najbolja. Tata i ujak imali su drugačije  “Kalašnjikov, automatska i poluautomatska.” znali su reći. Vidio sam kako djedova ima puno veće metke ali ova druga ima puno veći šaržer i kad se to jednom stavi ne treba svaki put opet stavljati metak u cijev kako je djed morao. Zanimljivo.

Polako je posvuda krenulo to bizarno granatiranje, kad god bi se oglasila uzbuna svi smo bježali u podrume a okolo su za to vrijeme letjeli avioni i padale su neke opasne igračke kao lopta samo ju ne vidiš dok leti al se čuje i radi veliku rupu kad padne. Pokraj naše kuće u Čovićima pala je neka mina koju su nazivali 120. Bila je baš jaka. Svi smo bili u podrumu kad je pala i stukla sve prozore na kući. Fasadu je izrešetala samo malo ali zato je lijeva strana ujakovog stojadina može se reći skoro pa nestala.

Spremio sam rep i obližnje gelere u svoje tajno skrovište jer se to činilo kao odlična ideja. Zato ne možemo u školu,sinulo mi je, jer tamo stalno padaju ovakve mine. Bilo je i mirnih dana, kad se ništa ne dešava, savršenih za istraživanje. Mali susjed u Čovićima, Goran i ja bavili smo se skupljanjem repova od mina, gelera i čahura. Najveći podvig nam je bio kad smo pronašli rep nečega što su odrasli nazivali kasetna bomba, pala je vrlo blizu u susjedstvu odmah kraj njegove kuće u dvorište njegove susjede. Navodno je ta bomba bila puna nečeg što se zove zvončići, ali nigdje ni traga nije bilo tim zvončićima na mjestu pada, vjerojatno su se svi detonirali. Ali opet, kako se, dok je padala nije čula nikakva zvonjava? Još jedna stvar nas je mučila. Gdje su kasete? Mislim koja je logika da se bomba zove kasetna i nigdje nijedne kasete? Hmm.

Malo manji misterij ostavila je krmača. Vidio sam avion jednog mirnog dana sa praga kuće u Čovićima kako prelijeće Prozor i ispušta dvije velike mine. Mama me je odvukla u podrum ali zapamtio sam okvirno gdje su vjerojatno pale. Sljedećih nekoliko dana spremala se ekspedicija poni na mjesto zbivanja. Stari poni bio je odličan za voziti velike gelere, imao je dobar pak sic. Ekspedicija je bila veliki uspjeh. U ogromnom krateru kraj groblja u Prozoru pronašao sam nekoliko gelera koji su mi bili do pupka, preveliki da ih vozim pa sam bio prisiljen uzeti one manje ali nema veze.

Goran je bio oduševljen tim velikim pločama jer smo do tada nalazili samo sitne. Kao pravi mali poduzetnici u odsustvu odraslih muškaraca u kući smatrali smo kako je sad na nama da radimo pametne popravke oko kuće. Prvo što je trebalo popraviti bili su naravno naši geleri jer su oni najvažniji i nikako ne smiju zahrđati. Skupili smo sve kantice boje kojih smo se mogli dokopati, sakrili se u njegovu štalu i krenuli bojati. Obojili smo sve gelere u smeđe kao da su od drveta ali nema veze. Pošto je ostalo još dosta boje dugo smo razmišljali što je još od ključne važnosti za bojati. Pa naravno, cesta. Svake godine ispred Goranove kuće puca cesta, to je sigurno jer nije dobro prefarbana i prelakirana. Salili smo ostatak boje u pukotine na cesti i metlom ih malo razmeli lijevo desno. Fantastično, nadali smo se velikim pohvalama odraslih. Nažalost bile su batine za njega kad mu se baka vratila kući a za mene galama i racionalizacija do bez značaja. Niko nas nije razumio ali nema veze.

Odrasliji dečki igrali su se barutom i punim mecima ali to me nije zanimalo, vidio sam kako si je Tomica spalio lice a i Darko je imao par ožiljaka pa me bilo strah. Goran je s druge strane počeo eksperimentirati malo i s tim. Ničega se nije bojao. Kao mali popio je koncentrat octa i vjerojatno zaključio ako me to nije ubilo ništa neće.

Iz nekog razloga jednog dana tata i prijatelji, igrajući se domobrana, donijeli su hrpu kutija u naš kokošinjac. Goran i ja smatrali smo to odličnim mjestom za čitanje nekolicine časopisa s golim tetama koje smo našli pretražujući napuštene rovove. Tata je izričito naredio kako se smije sjediti na kutijama ali kako ih ne smijemo otvarati niti igdje u blizini ložiti vatru jer bi mogle eksplodirati. Meni je to bilo dovoljno. Mrzio sam eksplozije. Goran je ipak bio mrvicu znatiželjniji.

Jednog dana velika skupina ispitivača došla mi je dosađivati. Bio sam kod bake, slagao čahure, nije mi bilo jasno zašto su svi toliko nervozni. Netko je ukrao dobar dio magazina kod naše kuće u Čovićima i jedan metak od protuavionca stajao je iskrivljen u pijesku kao da ga je netko lupao kamenom. Cijelo popodne objašnjavao sam dosadnjakovićima kako nisam dirao kutije i kako nisam glup da tučem metak.

Nekoliko dana poslije dobio sam zabranu igranja s Goranom. Rekli su mi kako je sakrio hrpu municije po obližnjim njivama u krtine. Zanimljivo. Kako mu je to palo na pamet? Možda je htio napraviti minsko polje ili vatromet, ali zašto onda tako blizu naših kuća? Ni dan danas mi nije jasno.

 

---

Foto: keypublishing.com