Da život imaju

Podrijetlo kršćanske svetkovine Svih svetih seže još u 4. stoljeće, kad se u Antiohiji na području današnje Turske slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U 7. stoljeću papa Bonifacije IV. odredio je 13. svibnja kao datum slavlja Svih svetih, u dan kad je poganski hram Pantheon posvetio u crkvu svete Bogorodice i svih kršćanskih mučenika, Sancta Maria ad Martyres.

Papa Grgur IV. premjestio je slavlje Svih svetih na 1. studenoga, vjerojatno iz praktičnih razloga, jer je bilo lakše nakon žetve i berbe osigurati hranu i piće za brojne hodočasnike pristigle u Rim.

Toliko o povijesti. A što slavimo danas na Sve svete?

Ustvari, zar nešto slavimo? Ili postajemo tek dio nervozne kolone koja čeka tramvaj ili bus do groblja? Ili sumanuto kupujemo lampaše i palimo ih bez pravoga smisla? Ili odrađujemo svoju obvezu prema našim najmilijima donoseći im plastično cvijeće bez života i mirisa?

Jesmo li zaboravili nadu i vjeru u vječni život? Pa onda i grobove naših pokojnika, i onih kraj čijih posmrtnih ostataka stoji križ, simbol ljubavi i uskrsnuća, nazivamo posljednjim počivalištima?

Jesu li naši koraci od jučer prekriveni jesenjim lišćem i izgubljeni u lutanjima našim svagdanjim pokraj stoljetnih aleja?

Svijetlimo li lažnim sjajem poput izdubljenih bundeva i plešemo li ples s bogovima smrti?

A sveci ne hodaju u oblacima. Nisu nestali. Oni su tu. Oni su mi danas. Ne zarobljavaju, prihvaćaju druge kakvi jesu, putuju lagani, pronalaze Boga u svom srcu, ponekad izgledaju glupavo, ne skrivaju se, ne govore previše i čine dobro. Znaju slaviti, žive u ljubavi i znaju da je svatko netko. Njihova imena nisu zapisana samo u kalendaru, nego u puno važnijoj knjizi života. Unutar njezinih korica ima dovoljno stranica i za naše ime u vječnosti.