CROATIA INFILTRATION ZA THE PLITVICE TIMES: Mi smo doveli Mazdu u Željavu!

Lana Matica

Projekt Croatia Inflitration koji mnogi od nas sa zanimanjem prate na društvenim mrežama, zbog atraktivnog sadržaja koji objavljuju sa brojnih napuštenih lokacija dio je jedne mnogo veće priče iza koje se kriju trojica svestranih entuzijasta – arhitekti Mihovil Pirnat i Matija Pucak te njihov kolega pilot Josip Kovač Levantin.


Sve je počelo iz dosade u ljeto 2008. prvim spontanim istraživanjem u Zagrebu, i do danas preraslo u tvrtku koja se na području Hrvatske za strane produkcije bavi location scoutingom i realizacijom zahtjevnih projekata svjetskih produkcija. Njihova strast su napuštene lokacije raznih režima koje oživljuju u brojnim svjetskim projektima – od reklama do filmova. O svemu smo popričali s Mihovilom koji nam je otkrio kako je sve počelo i kako su putem napredovali do jedne od najuspješnijih tvrtki takve vrste u Hrvatskoj.

Vratimo se u 2008. godinu i sam početak ove sada već poprilično duge avanture. Je li istina da je sve počelo ustvari iz dosade?

Da istina je, sve je počelo iz dosade kada sam još kao srednjoškolac biciklom istraživao tajne tunele na Markuševcu ispod Sljemena. Nešto me kopkalo da uđem unutra i istražujem, da si približim neka prošla vremena i ljudske običaje i djelovanja. Tada imao samo mobitel koji sam fotografirao i to je bio prvi uvod u istraživanje misterioznih lokacija ali i fotografiju. Kada sam došao doma, stavio materijale online i dobio pozitivan feedback od ljudi koji vole takve stvari shvatio sam koliko me to ispunjava te sam odlučio otvoriti blog Croatia Infiltration. Nakon toga sam s prijateljem Vlatkom (koji sada živi u Americi) istražio brojne napuštene lokacije u Zagrebu. Kako je priča postala viralna ubrzo nam se javio Josip iz Splita s kojim smo se upoznali i od tada postali nerazdvojni – čak smo i firmu zajedno otvorili. Nakon upisivanja fakulteta pridružio nam se i moj kolega Matija te kada je Vlatko konačno otišao u Ameriku ostali smo nas troje. To je današnji Croatia Infiltration tim od troje ljudi.

Bili ste studenti koji su povezali nekoliko razina interesa i zanimanja i krenuli u posebnu avanturu. Koji su bili prvi projekti kojih ste se uhvatili?

Dok smo istraživali samo po Zagrebu i to naravno objavljivali na već zapaženom blogu, odjednom smo 2011. godine dobili neočekivani mail od gospodina Kevina iz tvrtke Urban Gentory iz Londona. Rekao je da upravo organizira product testing za HTC mobitele te je htio iskušati suradnju s nama. Zadatak je bio da osmislimo zanimljive napuštene lokacije po Zagrebu kako bi novinari iz cijelog svijeta mogli fotografirati razne lokacije u različitim uvjetima – od mraka, prašine, vlage do osvijetljenih dijelova grada. Taj zadatak smo izveli izvrsno iako nam je bilo jako stresno jer smo bili klinci od samo 19 godina i bez firme, ali za studente to je bio vrlo velik novac i izazov koji tada nismo htjeli odbiti. Jako smo se angažirali, možda i riskirali malo s faksom, ali zbog toga smo kasnije s njim nastavili suradnju jer je bio oduševljen našim sposobnostima i trudom. Nakon HTC-a javio se 2013. godine s novim projektom product testinga za Canon fotoaparate. Radilo se o recenziji novih teleobjektiva koji su namijenjeni za fotografiranje na vrlo dalekoj udaljenosti. Onda smo odlučili otvorili tvrtku u čemu nam je mnogo pomogao moj brat Andrija, koji je danas vlasnik Swanky Mint hostela u Zagrebu. Za ovaj projekt odlučili smo se maknuti iz Zagreba i kao lokacije predložili Plitvice i Željavu. Na Plitvicama se fotografiralo životinje, prirodu, ljude, a onda smo se prebacili na avionske piste Željave gdje smo snimali rad akrobata na jako dalekoj udaljenosti. Baš im je Željava bila vrlo zanimljiva jer su htjeli pokazati otpornost fotoaparata na prašinu i vlagu, a za sve smo naravno morali dobiti posebne dozvole. Po našim saznanjima bio je to prvi ozbiljniji projekt na toj lokaciji unatrag mnogo vremena i tu smo sigurno probili led. Iako su svi bili vrlo susretljivi papire nije bilo lako dobiti, no svima je bilo jasno da je ovako velik svjetski projekt u interesu zajednice i da može povući i druge tvrtke, što se ubrzo i dogodilo s projektom Mazda.

Pričajmo onda o projektu Mazda koji se dogodio 2016. godine.

U međuvremenu smo sve više smo radili location scoutove, dobivali angažmane produkcija i tada smo već imali ozbiljnu dana bazu napuštenih lokacija diljem Hrvatske.

Tako je došla i Mazda – projekt koji je organizirala produkcija Division, a koja nas je također angažirala za location scouting prije snimanja nove reklame. Objasnili su nam redateljsku viziju i na temelju tih podataka morali smo smisliti prijedlog. Tražili su underground prolaz – tunel dovoljno širok da se mogu dva auta voziti paralelno. Jedan da snima uz pomoć „russian arma“, a drugi da bude u fokusu. Shortlistali smo selekciju na 2 lokacije – mali tunel u Mostaru imena Buna i Željavu. Doslovno na prvi prijedlog čim su vidjeli fotke Željave rekli su – to je to. Kada je redatelj došao na location scouting i kada smo zajedno prolazili tunelom dali su nam upute kako srediti lokaciju. Tada smo prvi put ušli u takav comercial shooting u kojem je jako važna brzina snimanja, odnosno da se kompletan materijal snimi u što u kraćem roku. Uletili smo ad hoc i to je bilo izvrsno iskustvo za učenje. Bio sam na terenu 3 tjedna na Željavi gdje smo radili i građevinske radove poput odvoza smeća i materijala iako su zahtjevi bili da tunel ne smije biti sterilan već robustan. Neke dijelove je trebalo ostaviti, a nešto počistiti i morali smo raditi po vlastitoj procjeni da zadovoljimo redatelja. Također smo u bliskom okruženju morali naći što više scenografije da se što manje stvari mora slati u Hrvatsku pa smo tako donosili bačve, bagere, prometne znakove… Uz mnogo truda sve je prošlo u najboljem mogućem redu. Na setu je bilo ukupno 150 ljudi iz cijelog svijeta, samo snimanje trajalo je 3 dana, a pripreme puna tri tjedna. U konačnici segment Željave u reklami je iznosio oko 30 sekundi, a ostalo je snimano u Ljubljani.

Dok smo radili ozbiljne projekte i marljivo održavali naš hobi snimanja napuštenih lokacija, paralelno smo i producirali i trash amaterski film „Iznimna opasnost“ koji smo snimali 3 godine. U konačnici on je osvojio nagradu za trash filmove – „Zlatnu motornu pilu“. To nas je uvuklo u produkciju i organizaciju snimanja i bio je super iskustvo za kasnije raditi u pravoj produkciji.

Kako je vrh tvrtke reagirao na konačan materijal i jeste li poslije ovog posla dobivali možda neke druge upite za istu lokaciju?

Iako su nam rekli nam da smo uletili u njihov najteži projekt u zadnjih 6 godina i iako smo bili jedan kotačić u priči, svi su bili iznimno zadovoljni, a Division nas je i dalje zvao.

Ekipu sa seta je jako zanimala Željava, tako da smo za njih nakon snimanja odrađivali male vođene ture jer smo uspjeli za potrebe reklame mnogo toga osvijetlili te se dobro vidjela unutrašnjost. Nakon toga imali smo mnogo upita za Željavu, ali morali smo se fokusirati na fakultet i otkazivati neke upite jer ovako veliki projekti uzmu mnogo vremena. Konačno sada s diplomom u rukama i mnogo više vremena ulazimo u apsolutno sve.
Nismo zaboravili ovo područje pa smo tako od strane nkizozemske produkcije dobili 2016. godine projekt „Possesed“ – dokumentarni igrani film koji smo opet snimali snimali na Plitvicama, pistama Željave te u Kumrovcu. Kroz taj manji projekt koji je uključivao samo 30 ljudi shvatio sam da me kreativa zanima više od produkcije.

Svi klijenti su nam bili strane produkcije te sada kada svi pokušavaju doći do stranih klijenata to nam daje znatnu prednost i imamo mnogo upita. Veliki je potencijal naročito s porastom holivudskih projekata na našem području koji traže suradnike s iskustvom na terenu.

A što je u tome vrijeme bilo s blogom?

Croatia Infiltration kao blog je cijelo vrijeme paralelno postojao i radilo se i na našim avanturama ovisno o vremenu. U početku 70% avantura odvijalo se u Hrvatskoj, no ubrzo smo se širili i zaključili da je vrijeme za internacionalnu priču. Na red su došle Bosna, Bugarska i Mađarska o čemu upravo na našem kanalu predstavljamo polusatne filmove.

Fokusirajmo se na područje Like i okolice i zanimljive lokacije. Koje biste izdvojili i istkanite neke manje poznate činjenice?

Šire područje Like i Korduna iznimno je plodno za posao koji se bavimo. Od Vojnića gdje se nalazi čudestan spomenik Vojina Bakića, do Udbine, Željave ili Plješivice gdje je posebna baza/bunker, no ne bismo ga preporučili za istraživanje zbog opasosti od mina. Oni su bili dio sustava obrane Jugoslavije, koje je monitoriralo okolno područje i zbog toga su vrlo zanimljivi jer se tamo nalazi mnogo stvari koje nitko nije ni dirnuo. Titova vila jedna je od lokacija on našeg interesa iako kada vidimo fotografije koje smo snimili prije i danas nevjerojatno je koliko se devastirala. Tito je bio brend i sigurno bi povukao veliki broj turista, a oni bi sigurno rado posjetili ove lokacije i u konačnici nešto naučili o povijesti ne samo za vrijeme njegovog doba nego i prije i poslije. Smatramo da se u tome zasigurno krije turistički potencijal na ovom području i u cijeloj Hrvatskoj.

Bili ste i u Černobilu. Pričajte nam o tome. Koliko je teško ući i koja je njihova politika?

Da bio sam u Černobilu 2010.godine i u Fukushimi 2016 godine. U Černobil se danas može ući bez komplikacija, čak imaju i ture od više dana. Htio bih ustvari i ponoviti taj put i ostati tjedan dana u Černobilu da napravim video. Fukushima je potpuno drugačija priča jer je tragedija svježa i tamo ne postoje takve vrste tura. Kada se takva katastrofa dogodi to se zove „exclusion zone“ odnosno „no go zone“ i ogradi se otprilike 30 km radijus oko epicentra katastrofe gdje je kontaminacija. Ne može se ući osim ako imaš konkretan razlog a meni ide u prilog arhitekonska struka koja mi daje kredibilitet i razlog da odem.

Za Fukushimu sam se konkretno javio udruzi ljudi koji se bave problemima u Fukushimi i koji svakodnevno komuniciraju sa svijetom novosti s tog područja. Oni su mi pomogli i dodijelili gospođu za vodiča s kojom sam u jedan dan obišao sve. Pošto je to svježa katastrofa sve je bilo drugačije i svi su morali znati da smo tamo i da snimamo. To je i moralna odgovornost, a na samoj lokaciji se osjeća velika depresija. Materijale još nisam nigdje objavio jer nisam osjećao sam dosegao tu granicu kojom mogu opravdati zašto to objavljujem. Sada ćemo tek izaći van s tim materijalima.

Hoće li recimo za 100 godina kada netko bude istraživao lokacije današnjeg doba, kao što to sada radite vi, imati isto ovako zanimljive priče?

To je političko pitanje jer rezultat ovisi o tome da li će opstati naš sustav. Ako se dogodi režimska promjena kao što se komunizam pretvorio u demokraciju onda bi spomenici ovog oba sigurno bili tretirani iz druge perspektive možda i s gađenjem, što se često u svijeta danas radi prema prošlosti. Vrijednost našeg fotografiranja je baš u tome – ako netko za 100 godina bude istraživao imat će i video i foto zapise. Naći arhive nekih objekata je jako teško, a u budućnosti će naša arhiva sigurno nekom koristiti u njihovim avaturama.

Donosi The Plitvice Times.

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Izvor: The Plitvice Times | Foto: The Plitvice Times, privatna zbirka Croatia Infiltration

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u