O činu svjetla, pruženoj ruci i ljudskosti!

Sjedim za stolom, ispijam kavu i umačem keksiće. Neda mi se izaći van jer živa preazi trideset stupnjevam, a jutro je, tek jutro. Kazaljke će vjerojatno pozvati na rast, pa će živa skočiti još pet do deset stupnjeva. Nemilo ako moraš prošetati gradom, a obaveze zovu. Ispijam posljednji gutljaj i hitro se zaputim prema spavaćoj sobi. Potrebno je ispoštovati formalnosti, pa kako idem na fakultet moram odjenuti duge hlače, a skuhat ću se. Profesori povremeno znaju biti toliko principijalni, pa te ne pustiti na ispit uzimajući to kao odraz nepoštovanja. Ima i onih koje nije briga, naravno, no nisam se susretao s ovim profesorom u ovoj prigodi i ne znam ništa o moći njegove reakcije.

Izletavam iz kuće i utrčavam u auto. Mama po običaju čeka i jurica do željezničke stanice, jer pogodite, njen voljeni sin po običaju kasni. Sedam minuta do polaska vlaka trebalo bi biti dosta ako mama vozi i bilo je baš kao i uvijek do sada. Produženim korakom trčim do vlaka, ukrcavam se i tek povlačivši lijevu nogu unutra začujem zvižduk. Za dlaku, pomislim. Klima u ovim sumornim i vrućim danima odaje dojam raja. Tek sam otvorio korice nove knjige, a Maksimir je u najavi i moram se iskrcati. Krenuo sam put fakulteta, a znoj je okupao moje lice. Nisam mu se mogao oduprijeti.
Po povratku s fakulteta moj želudac je zasvirao najneugodnijim zvukovima. Glad zove. Kolegica i ja uputili smo se u lanac brze hrane, naručio sam salatu s mozarelom kako bih utažio glad. Dovoljno ako znaš da je mama doma pripremila nešto daleko poželjnjije tvom nepcu. Sjeli smo, a desno od nas našle su se dvije djevojke.

Jedna djevojka je iščekivala drugu da dođe sa svojom tacnom, no kriomice, onako na ćošak druge strane koju je čuvala za prijateljicu smjestila se jedna baka. Poznato lice tog lanca restorana. Baka uvijek sjedne na neku od sjedalica i posmatra onako pristojno što znači da ne bulji u vas dok zalogaj hrane premještate s tanjura do usta. Život joj nije bio naklonjen što, ma koliko god ja ograničeno zvučao, odaje njena spoljašnjost. U nekoliko navrata ostavio sam joj par kuna i uvijek mi je toplo i želeći mi sve najbolje zahvalila. Ovoga puta imala je neku mrlju na licu, nisam mogao razaznati što je, no činilo se kao zdravstveni problem.

Vratimo se na radnju. Djevojka koje je čekala prijateljicu se ljutito pomaknula rekaviši drugoj:

”Gospođa je tu sjela, pa sam te morala pomaknuti.”

Druga djevojka nije ništa izustila, a nedugo zatim počele su komunicirati pogledima. Djevojka koja je ljutito i na neki način odbrusila povukla se.

Osvjestila je situaciju, pa se obratila gospođi:

”Jeste li gladni? Hoćete da vam kupimo nešto za jest.”

Gospođa je odbila rekavši kako one onda neće imati dosta, no djevojka je ustrajala…

”Recite, recite što želite jesti?”

Gospođa i dalje nije odobravala, no počela je govoriti o nekakvoj alergiji i još su se one nešto došaptavale, a samo trenutak kasnije druga djevojka se digla i gospođi donijela obrok s vodom. Na trenutak se činilo kao da su prijateljice.

Lijepa gesta. Lijep način. Lijepi ljudi.

Na pamet su mi pali Yin i Yang. Ništa nije samo crno ili samo bijelo, pa u svakome leži točka. U ovome crnome svijetu, našle su se ove djevojke i one su bile ona bijela točka. Onaj čin svjetla, pružene ruke i ljudskosti.

 

---

Foto: pixabay.com