TurizamIzdvojeno

CHILLANJE U ČILEU: Država kontrasta, “latino tiempo” i kultur-šok na kvadrat

S obzirom na situaciju u državi, ograničavanje kretanja između gradova, samoizolaciju i karantenu ljudi i potres koji je nasreću bio dovoljno slab da nema prevelike štete, izuzev jedne ljudske žrtve, odlučio sam vas povesti sa sobom na putovanje u Čile, državu Južne Amerike, oblika jalapeno ljute papričice, na kojem sam bio početkom godine dok je korona virus bio tek točkica na radaru WHO-a.


Milošću natječaja MVEP-a i dobro raspisanog natječaja klape Sagena, u kojoj  pjevam, dobila je zadatak: otići u Čile, održati koncert za Hrvate koji žive u Santiagu i dobro se pritom zabaviti.

Putovanje je započelo letom preko Pariza, u vrijeme kada je ovaj virus COVID-19 bio tek točkica na svjetskom radaru. U Parizu smo se ukrcali na beštiju od aviona koja nas je trebala cca 12 sati sigurno pohraniti u sebi. Zamislite ovo: idete iz Zagreba, relativno je niska temperatura, cca -2 stupnja, nije neka greda, uđete u spoj metala i elektronike koji ima mogućnost leta, gužvate se 12 sati, gledate filmove, serije, i sljedeći dan izlazite na ugodnih 35 stupnjeva.

Kultur-šok na kvadrat

Odmah na prvu, Čile, tj Santiago je totalno drugačije mjesto. Jest 35 stupnjeva u zraku, no to čovjek ne osjeti. Nema vlage u Santiagu, pa nema niti priše, nema sparine, nego je iznenađujuće ugodno, dapače, prpošno i lagodno. Gužvu na aerodromu, koja je tipična za Latinsku Ameriku, zamijenio je apsolutni kaos na cesti.

Po nas su došla svojica vozača, imena Santiago i Fernando (nema tu nikakvih klišeja) od kojih samo jedan priča engleski, točnije, „spanglish“.  Sljedećih 45 minuta vožnje možemo nazvati svojevrsnim  baletom po minskom polju. Dvije lađe od auta, Kije Caravelle, bez žmigavaca i jasnog smjera kretanja, probijaju se po cesti gdje nigdje ništa nije označeno u slalomu koji bi postidio i najbolje svjetske skijaše. U jednom trenutku imamo otvorene prozore, uživamo, a u drugom trenutku vozači miču oznake turističkih vozila, podižu stakla i napeto gledaju što se gdje događa, dok na svakom krnjem semaforu mali kikiči dolaze do auta kako bi ih oprali. Ukratko, ima dijelova Santiaga gdje turisti nisu pretjerano sigurni. Santiago (vozač) objašnjava da Čileanci to ne rade, nego Peruanci, Kolumbijci i Haićani. Objašnjava kako Čile trenutno ekonomski najbolje stoji u Južnoj Americi i da svi dolaze tamo raditi. Dok je on nadugo i naširoko objašnjavao trenutnu socio-ekonomsku situaciju u Čileu, pokraj nas su prolazile vizure zapaljenog smeća na cesti, favele, brojni prosjaci, prodavači hrane koji hranu prodaju sa ceste iz plastičnih vreća (mmmmm piletina). Definitivno vrijedno kulturšoka. Te je vizure ubrzo zamijenio hlad koje su pružale visoke zgrade urbanog centra Santiaga. Moderno i tradicionalno spojeno u jedan tanki mir. Ostaci španjolske kolonijalne arhitekture ponizno stoje u sjedni velikih staklenih i metalnih zgrada od kojih se svjetlost ljetnog Sunca odbija. I dok uz zvukove čileanske radio Banovine dolazimo pred smještaj, Santiago daje posjetnicu i kaže da ga zovemo kad god trebamo.

Čile: država kontrasta?

Prvo trebam objasniti pojam latino tiempo, „latinsko vrijeme“. To bi u nas najbolje objasnili naši ljudi sa obale. Dok smo na nogama, dok šećemo ili dogovaramo nešto, redovito se kasni i po 30 minuta. Vrijeme ima jednu drugu vrijednosnu kategoriju u Čileu. Malo tko radi od 8 ujutro, barem u Santiagu, sve se otvara oko 9 ujutro, terase ne postoje tijekom noći, a tijekom dana je sve u centru prepuno terasa.  Ležernost na nogama mijenja, blago rečeno, apsolutni barbarizam na cesti.  U prometu je apsolutni kaos, boriš se za svaki centimetara loše označenog betona dok pokraj tebe zuje motocikli i auti kojima su branici i stražnja vrata dodatna oprema koja nije pretjerano potrebna. Zaboravi talijanski način vožnje, ovo je haos.

Čile je zemlja izuzetno suhog sjevera, vinarskog i alpinističkog centra i nordijskog juga. Država kontrasta, država koja toliko toga može ponuditi. Država gdje iznad favela vijore čileanske zastave, dok prosvjednici u većim gradovima prosvjeduju protiv izuzetne privatizacije svega pokretnog i nepokretnog. Oh, da. Zaboravio sam na prosvjednike, no o tome ćemo u drugom dijelu.

Komunikacija naša svadganja i turizam njihov nerazvijen

Zanimljivo je da čim im priđete na engleskom, oni se samo okreću i ne žele komunicirati, no ako im probate bilo što na španjolskom reći, koliko god krivo bilo, oni se jednako toliko bacakaju da vas skuže i da vi njih skužite. Razlog tome je relativno nerazvijen turizam i nedostatak učenja engleskog. Samo iskusni radnici u turizmu uče engleski. Čile je država od 18 milijuna ljudi, relativno lošeg obrazovnog sustava koji na godišnjoj razini ima oko 5 milijuna turista. To je veoma mala brojka s obzirom na to što oni zapravo mogu ponuditi. No u turističkim dijelovima Santiaga čak i postoji mogućnost da progovoriš nešto engleskoga. Prolazeći pokraj restorana u turističkim dijelovima možeš doživjeti kako se konobari doslovno tuku za vas par koji će im donijeti proviziju. Nude svašta besplatnoga, od piscoa (vinjak) do juhe, državljanstva, žene itd, samo da uđeš.

Ono bitno: piva i kava

Drugi kulturšok tog putovanja je piva. Nema 0,5 pive u dućanima, ne ne, ima 0,33 i 0,4 pive. Piva u dućanima košta kao piva kod nas u kafićima. Gledamo mi pivu, gledamo mi socio-ekonomske prilike. Minimalac u Čiletu je dobrano manji od hrvatskoga, a sve je skuplje za nekih 20-30%. Šta sad, kud, kamo, kome, kako?  A ništa, ostavljamo filozofske rasprave za tihe noćne sate i krećemo prema blagajni. Engleski ne znaju,  a naše znanje iz sapunica nije dovoljno da dobro iskomuniciramo što, kako, gdje, kome, zašto. Bogu hvala na Google Translate Offlineu, no vjerujem da sam nekolicini ljudi rekao da sam im polubrat blizanac Jose umjesto „gdje se nalazi predsjednička palača“.

Našli mi par kafića u blizini, išli sjest, kadli, nema sjedenja. Stojiš i do tebe dođe teta u uniformi koja bi u Europi bila prikladnija nekom noćnom klubu. Imaš dvije mogućnosti: expresso i cortado. Expresso bi kod nas bila produžena, a cortado bi bila bijela kava. Ako idete solo naručiti kavu, uđete i kod ulaza imate gospodina koji vam da kupon, s tim kuponom odete do šanka i dobijete svoju kavicu. A kava, madre mia, kava im je odlična, uvoze je iz Bolivije, Kolumbije i Haitija. Zaboravite na kavu s mlijekom, šlagom, pjenom, suzama jednoroga. Imaš dvije vrste kave i to ti je to.  u tom nanogaškom ispujanju kave Čile potvrđuje laganininost. Na nogama je sve laganini, ima vremena, kava se čeka više nego što misliš (opet Latino Tiempo).

Mala škola primjećivanja:

Što sam sve primjetio u Santiagu? Ljudi su vrlo prisni, divni, mediteranski (latino) topli. Zbog visokog postoka kriminala među imigrantima, Čileanci su postali svojevrsni zaštitnici turista. Dogodilo mi se par puta da sam onako ofrlje ostavio nešto na stolu, i dok mi je oko bilo na motanju duhana, ljudi bi prišli i rekli da stavim stvari u torbu, da ima loših ljudi itd. Ova upozorenja imala su ambijentalnu glazbu prolaska policijske maric. S jedne strane ljudi laganini ispajaju kavicu, šeću po centru, normalne sve, a s druge strane ulice i na obližnjem trgu policijska marica obilazi i tušira prolaznike vodenim topovima i vojnim suzavcem zbog prosvjeda.

Što se tiče Hrvata u Čileu,  oni visoko kotiraju. Dok smo se minglali s 3. i 4. generacijom Hrvata u Santiagu, vidio sam da svi zapravo žele biti Hrvati. Oni su jaki poduzetnici, jaki politički igrači po svim političkim bojama i spektru. O njima i o prosvjedima te o Tihom oceanu i gradu grafita ću pobliže u drugom nastavku.

Nadam se da sam Vam približio o kakvoj se zemlji radi na temelju tri stvari koje su mi bitne: promet, kava i piva (ne nužno tim redoslijedom). Detaljnije ću Vam približiti Santiago, Vina del Mar, Valparaiso, Vinariju Matetić, prosvjede i druge lijepe sitnice u nastavcima.

P.s. u svjetlu potresa u Zagrebu, 22.03., zvali su me iz Čilea da vide jesmo li živi i da mi se malo nasmiju. Zašto? Čile je zemlja kataklizmičkih potresa, a Santago se trese nekoliko puta tjedno. Popis velikih potresa možete vidjeti  ovdje. No, uz te potrese, redovito se javljaju i tsunamiji i vulkanske erupcije. Njima je naših 5,5, (koji je dovoljno velik potres za nas, i ne treba veći, hvala!), nešto najnormalnije.

 

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Marko Ivković, Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close