CHILLANJE U ČILEU 2: Grad brežuljaka i grafita, bijeg od suzavca i vina hrvatskih emigranata

–Desno! Desno! Tamo prema centru parka!

-Gdje je marica!?

-Tamo iza ugla, daj trči, trči čoeče!!

-Još nam je samo ovo trebalo…

Zaustavi ploču, malo sam se zanio. Ajmo se vratiti malo ranije u vrijeme. U zadnjem sam članku opisivao što sam vidio u zemlji na kraju svijeta, Čileu, nekakav dojam, ono što su nam rekli, što smo iskusili. U ovom članku ću isto to napraviti, samo s drugim gradovima.

Na brdu iznad Santiaga, zvanom Cerro San Cristobal, nalazi se 14 metara visok kip Djevice Marije, koja nagleda i pazi na cijelo metropolitansko područje Santiaga.

Tek se s tog, tek drugog po visini brda u Santiagu, može vidjeti što zapravo Santiago jest.

Do kuda pogled puca Santiago to pokriva te gubi urbanističku snagu tek tamo gdje počinje prsten brda koji okružuje područje. Na brdu San Cristobal nalazi se i crkva na otvorenom gdje je sv. Ivan Pavao II. služio misu 1987. godine i povodom svoga putovanja proglasio prvog čileanskog sveca: Teresu de Jesús de Los Andes.

 

Do brda se može doći 45-minutnom šetnjom ili žičarom. Brdo je dio najvećeg javnog parka: Parque Metropolitano, a u podnožju brda nalazi se i zoološki vrt i japanski zen vrt.

Nakon što smo se spustili s brda, sjeli smo kao i svi Hrvati, doma i inozemstvu, u kafić (prije nego što su mjere donesene). Pivica je bila hladna i dobra, no uskoro se osjećaj hmelja na jeziku zamijenio miris suzavca u zraku i povorka ljudi s crvenim i iziritiranim očima koji su bježali od policije koja je počela bacati suzavac i rastjeravati ljude vodenim topovima. Ponašali smo se kao svi likovi u hororima, i svjesno ili nesvjesno ušli u epicentar policijskih patrola tog dana. Noć se spuštala, a policija je rastjeravala sve ljude s ulica, neovisno jesu li prosvjednici ili ne. Tu dolazimo do početka ove priče. Trčali smo od suzavca i topova, i iako nismo bili pretjerano blizu, nije ti svejedno. Ne moram pretjerano spominjati da su nam više puta, na više načina ljudi objasnili da se ne krećemo tim dijelovima grada, i da se ne dovodimo u poziciju da poljubimo limenog stričeka koji samo suze donosi. Nitko nije ozlijeđen i naposljetku, svima je trebala vježba.

Valparaiso: grad brežuljaka i grafita

Dan kasnije smo se zaputili prema Tihom oceanu. Nije nam bilo u planu, no, gle, kad si već toliko blizu Tihog oceana, naravno da ćeš se malo isprsit i potegnut sat i pol vremena prema najvećem vodenom tijelu na svijetu. Uzeli smo dva Citroena i opleli prema obali prolazeći vinskim krajem, brdovitim krajem i naposljetku došli u Valparaiso, grad grafita, umjetnika, boema i žičara.

Valparaiso arhitekturom izgleda kao mješavina Splita i Rijeke. Dovoljno smo rano došli da ga onako napola razgledamo.

Slike pokazuju taj spoj moderne arhitekture, španjolske kolonijalne arhitekture i modernog likovnog izričaja.

To nisu grafiti u onom delikventnom smislu, nego u predivnom umjetničkom smislu. Valparaiso zrači drugom energijom od Santiaga. Nešto kao Zagreb i Split.

Nakon duge šetnje po gradu umjetnika, bele u hotelskoj sobi, i Bog zna koliko piva, odlučili smo se sutradan okupati u Tihom. Najbliža prihvatljiva plaža je u Vina del Mar, obližnjem gradiću koji izgleda kao Monako.

No, prije toga, trebamo nešto pojest, popit. Sjeli mi na glavni trg u centru stare jezgre Valparaisa, naručili svega i svačega. Polako smo jeli i pili i gotovo i da nismo opazili skupljanje ljudi s druge strane obeliska ispod kojeg smo mi posadili sami sebe. Odjednom smo čuli viku, lupanje i mali kamenčić opsega 20-ak centimetra kako je završio dva metra od nas u zgradi. Ljudi se skupili, pa pobjegli, pa opet skupili. Naime, opet smo naletjeli na prosvjede. Veoma srdačan mladi konobar koji je par minuta prije letao oko nas samo je pobjegao u restoran. Ukratko. Konvoj policijskih vozila je kružio centrom u intervalima od 10-ak minuta i svagdje ih je draškala kiša kamenja, vodenih balona, boje, zapaljenog smeća na što su oni odgovarali suzavcem i vodom.

Ok. Dosta. Ajmo dalje. Ajmo natrag u hotel. Ajmo na sutrašnji dan.

Vina del Mar i vina hrvatskih emigranata

Sutradan smo se zaputili prema Vina del Mar, uletjeli na jedno od rijetkih praznih parkirališta i kao pravi početnici u bilo čemu parkirali identične bijele Citroene rent-a-cara jedan pokraj drugog, tek toliko da izgleda još sumnjivije. Nakon tog pametnog čina krenuli smo prema oceanu u koji smo uletjeli jedan po jedan zvučeći kao čopor dječice koji nije prošao pubertet.

Temperatura u Vina del Mar je 16 celzijevaca, a u zraku je nekih 37 celzijevaca. Dobra je stvar što na tom dijelu obale nema morskih cucaka, pa smo mirni mogli stajati u oceanu gledajući koncentrirano u daljinu. Blago rečeno, smrz’o sam se k’o…. jelte. No, i ta je smrzavica ništa prema osjećaju da sam kratko bio u Tihom oceanu. Pivica nakon plažice sjela je k’o povrat poreza, a put natrag presjekla je tabla „Matetić Vineyards“.

Krenuli mi prema Matetiću da vidimo što taj poznati čileanski vinar hrvatskog podrijetla radi. Ušli mi u vinariju k’o kineski turisti na privatan parking i tražili šefa da ga upoznamo, popričamo i tako to. Šefica vinarije, Maria La Paz, rekla je da ga nema, no, da bi nas htjela kao klapu imati u vinariji da nam pokaže sve, da probamo vino i da nešto malo pojedemo u zamjenu za malo glazbene zabave.

Dogovorili smo mi sve s gospođom Mariom La Paz, a što se događalo u vinariji i što je to točno Estadio Croata de Santiago, čitajte u trećem dijelu ove male epopeje zvane Chillanje u Chileu.

 

 

---

Foto: Marko Ivković, Privatna zbirka