Kolumne

Čarobni crni frizbiji

Hipiji, lijep naziv za nekoliko generacija ponajprije američkih, kako bi ih njihovi roditelji vjerojatno bili prozvali, zgubidana. Znaju bit naivne te pacifističke i naturalističke ideje, ali nema veze. Zanimljivi su odjeci ideja u stranim kulturama, kako nekako, lako nađu put do ljudskih srca, kroz glazbu.

Pretpostavljam kako nije bilo puno “pravih” hipija na našim prostorima u vrijeme kad su ideje pokreta obilazile svijet. Balkan je čudna biljka, od poganskih običaja, preko bogobojaznosti do odbacivanja transcendentalnog, svašta smo probali ali meditaciju i pacifističke parole, slabo, ali, nešto je ostalo. Nerijetko samo na tavanima i negdje daleko u moždanim vijugama, kao jeka. Ovo je priča o nesmotrenom nasilju nad nečijom jekom.

Sjećam se scene pucanja ujakovih ploča koje je mali Igor veselo bacao preko žica dalekovoda koje su bile pod visokim naponom.  Imao sam sedam godina. Zaigrana bena.

Dvjestotinjak metara ispod bakine kuće proteže se duguljasto zemljište koje završava barom koja nastaje kad poplavi rijeka Gacka. Barom prolazi dalekovod koji je izvor fantastičnog zujanja i daje nam čarobnu struju.

Netko mi je bio objasnio zašto ptice mogu stajati na dalekovodu, ali nije mi bilo baš kristalno jasno. Jedna noga dvije noge, ojojoj.

Glavna zabava u selu u to vrijeme za mene i dva istogodišnjaka bila je gađanje stvari lukom i strijelom. Pošto su veliki kauboji i Indijanci brzo podobivali zabrane gađanja čim se jedan od nas malo ozlijedio uhvatili smo se ozbiljnijeg posla. Tko će napraviti bolji luk i strijelu. Natjecanje je bilo prebaciti nečiju štalu što je vrlo brzo postalo dosadno, ali veći zalogaj postale su žice dalekovoda.

Prve su se pokazale razumno laganima, ali za najviše je trebao nešto jači luk i nešto jači strijelac. Najprije smo molili starješine da nam pomognu saviti i zavezati grane drena za nove debele lukove i začudo nitko se nije previše bunio. Djedovi su nam napravili ogromne lukove i smijali se kako ih ne možemo ni napeti kako treba.

Nikad ne valja podcijeniti dječju domišljatost. Nismo ih mogli napeti rukama, ali kad se legne na pod i nogama upre u granu a rukama potegne špaga strijele su letjele kao nikad prije. Čak i preko najviših žica dalekovoda. Sjećam se ushićenja kad sam prvi put prebacio najvišu žicu.

Ponekad bi strijela pogodila žicu dalekovoda ali ništa se spektakularno ne bi desilo.

Usprkos vrhovima koji su bili otežani ili čahurom ili sveprisutnim tankim izoliranim telefonskim žicama iz devastiranih kablova kojih je, vjerojatno zbog rata, bilo posvuda, strijele su nam najvećim dijelom bile drvene. Ništa. Čime pogoditi moćnu žicu a da se desi nekakva reakcija. Možda čarobni crni frizbi?

Našao sam na tavanu bakine kuće kutiju sa fantastičnim crnim frizbijima koji se nisu vraćali, ali bože moj, još bolje.  Pošto gramofon već godinama nije radio pitao sam ujaka mogu li sa prijateljima bacati ploče preko žice, kad sad ionako ničem više ne služe. Ujak, uvijek spreman usrećiti sestrinog jedinca pristao je bez pogovora.

Hmm, pucali su domaći velikani, ali bilo je tu i svakakvih čudnih imena kao što su Doors, Abba, Janice pojma nisam imao što uništavam. Glavno da crni frizbi pogodi žicu i pukne. Sve smo ih uništili kroz par dana po kratkom postupku.

Ratno vrijeme napravilo je svoje, kultura ljepšeg i boljeg svijeta, lako se njima zafrkavat kad okolo ne padaju granate i ne frcaju geleri.

Čarobne crne frizbije s idejama hedonizma, pacifizma i ljubavi zamijenile su koračnice koje su se vrtile na poprilično propagandno nastrojenim kanalima novonastale države. Tih godina desilo se još nešto vrlo misteriozno malom Igoru, nestao je “E” iz “EPP”, ali to je druga priča.

Bilo je i lijepih pjesama u tom periodu, najdraža mi je iz nekog razloga bila neka strana u kojoj tenk pogazi fiću. Nisam znao engleski niti tko ju pjeva, ali naučio sam ju pjevati cijelu, po svom mišljenju jako dobro. Silovanje teksta i ušiju kolega iz razreda zaradilo mi je prvu peticu iz engleskog u četvrtom razredu. Učiteljica je bila oduševljena, kolege, ne baš, jako su me zafrkavali poslije.

Moj prvi moderni frizbi nije bio crn, ali bar sam saznao kako se pjesma zove, spot je bio “Stop the war” Tomislava Ivčića, jeka protiv nasilja.

P.S.

Dragi uje, žao mi je.

 

Foto: pixabay.com

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close