Turizam

Brinje: E, da je više radnih mjesta život bi bio kao u bajci

Pogled privlači i u sjećanju zauvijek ostaje prizor ostataka utvrde na zadivljujućoj uzvisini s desne strane autoceste, a onda i pitomo mjesto koje okružuje uzvisinu s ostacima staroga grada, premda je već i ljepota same doline vrijedna divljenja.


“Ne znam je li dobro ili loše to što je autocesta Zagreb-Split prošla pored Brinja. Danas zahvaljujući njoj u Zagreb stignemo za jedan sat, do Rijeke se vozimo malo dulje, postali smo prometno jako dobro povezani sa svim dijelovima Hrvatske. Istodobno smo ostali izolirani na jedan drugačiji način. Nekada su turisti prolazili kroz mjesto, zastajali da se osvježe, okrijepe, radili su i hotel, restorani, kafići, poljoprivrednici su uz cestu prodavali poznati lički sir, voće, povrće, suvenire… Bilo je života tijekom ljeta, živjelo se od turista. Danas putnici samo projure po autocesti pored Brinja, dive se prirodi i prekrasnome dvorcu Sokolac koji se vidi u daljini i malotko se odluči spustiti u mjesto.”

Tako nam je na početku razgovora u sjedištu općine Brinje ukratko ispričao načelnik Zlatko Fumić.

Među četiri-pet slika krajobraza, koje se putniku utisnu u sjećanje, za vožnje autocestom između Zagreba i Splita, svakako je i pogled koji s nadvožnjaka puca na dolinu, nekoliko kilometara po izlasku iz tunela Mala Kapela, prije odvajanja ceste za Senj, kod Žute Lokve. Pogled privlači i u sjećanju zauvijek ostaje prizor ostataka utvrde na zadivljujućoj uzvisini s desne strane autoceste, a onda i pitomo mjesto koje okružuje uzvisinu s ostacima staroga grada, premda je već i ljepota same doline vrijedna divljenja. Kameni ostaci dio su nekadašnjega dvorca koji je pripadao glasovitoj obitelji Frankopan. Utvrda, odnosno njezini ostaci nose ime Sokolac, a mještani ih zovu još i Gradina. Dolina, zapravo niz vrlo pitomih i blagih brežuljaka ovjenčanih šumovitim visovima, nosi ime Brinjska dolina.

Naš sugovornik, poljoprivrednik koji je na čelu općine zadnje tri godine, sjeća se razdoblja kada je njegova obitelj dobro živjela od proizvodnje povrća, posebice krumpira koji su prodavali u okolnim turističkim mjestima – Senju, Crikvenici, Novome Vinodolskom.

“Nismo mogli proizvesti toliko kolike su bile potrebe, kaže nam Fumić u svom uredu u kojemu radi još devet djelatnika.” Danas se u Brinju domaći krumpir jedva može kupiti. Proizvodnju je uništio jeftini uvoz krumpira iz Egipta i drugih zemalja s jeftinom proizvodnjom pa ispada kako se više ne isplati saditi i prodavati.

Za dogovora s Fumićem o tome što trebamo vidjeti i opisati i čemu posvetiti pažnju, jer ipak je riječ o prvoj reportaži iz našega serijala Globalno selo, u ured je stigao osebujni brinjski svećenik Posavljak Pejo Ivkić, koji svojim vedrim duhom i šalama već s vrata unosi veliku dozu optimizma i veselja u život ove male sredine.

“Načelniče, novinari prvo moraju doći k meni uvjeriti se kakvu ljekovitu travaricu radimo mi u ovome kraju! Liječi dušu”, u šali kaže Ivkić koji sprema dokumentaciju i ponudu za obnovu još jedne male crkvice u mjestu. U šali veli kako će obnoviti sve crkve i kapelice, ali je pitanje tko će u njih dolaziti, jer Brinje iz godine u godinu ima sve manje stanovnika, ljudi odlaze, a malotko se vraća.

“Stočarstvo, uzgoj ljekovitoga bilja i drvna industrija jedine su djelatnosti koje ovdje treba razvijati. Ljudi bi proizvodili i radili da ima koga tko bi otkupio to što uzgoje ili proizvedu. Otkup je najvažniji, ako nemate siguran otkup onda nema smisla ni proizvoditi”, kaže svećenik Ivkić i dodaje kako su Hrvati izgubili optimizam koji je nužan za život. “Mislim da svi previše kukamo nad svojim životima, a zapravo svi živimo još uvijek jako dobro. Pa, pogledajte ovu ljepotu ovdje. Tko ne bi poželio živjeti u ovome pitomom kraju, gdje ni zime više nisu hladne kao što su nekada bile, dodaje dok na terasi obnovljena župnog dvora kušamo njegovu „ljekovitu“ travaricu.”

I dok smo sa svećenikom i načelnikom raspravljali što se to događa u Hrvatskoj, zašto je teško pokrenuti gospodarstvo, pristigla je i direktorica Turističke zajednice Brinje Mira Špehar. Slavonka koja živi u Zagrebu se, 30 godina po gubitku posla, javila na natječaj, dobila taj posao pa se preselila u Brinje. S iskustvom života i rada u Libiji i Maroku Špehar je unijela, kao i svećenik Pejo Ivkić, neki novi optimizam i energiju te dozu vjere kako se ipak nešto može napraviti i pokrenuti.

“Spočetka srpnja imat ćemo prvu biciklijadu, već smo se počeli reklamirati i vjerujem da će doći podosta ljudi i naših Brinjana koji su u Zagrebu okupljeni u Zavičajni klub Sokolac”, kaže Mira Špehar. U šali uvjerava i svećenika i načelnika kako bi bilo dobro da i njih dvojica nabave bicikle pa brendiraju Biciklijadu kao spoj duhovnog i svjetovnog.

Pročitajte cijeli članak na agrobiz.hr

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara


Foto: brinje.hr

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close