VijestiKultura

Božićna poruka gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića

Donosimo poruku biskupa ličko-senjskog msgr. Zdenka Križića za Božić i novu 2020. godinu:

»Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.« (Lk 2,15).

Čovjek tijekom cijele svoje povijesti čezne susresti i vidjeti Boga licem u lice. U Bibliji nalazimo trajne vapaje u tom smislu, ali i duboku slutnju čovjeka da će Bog jednom, ispuniti tu njegovu veliku želju i pokazati mu svoje lice.

Stoljećima nad narodom odzvanja blagoslov svećenika Arona, Mojsijeva brata, u kojem je diskretno prisutno jedno veliko Božje obećanje s obzirom na objavu njegova lica: „Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva! Neka te Jahve licem svojim obasja i milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese“ (Br 6,24-26). Mojsije, koji je još prije primio Božji blagoslov, izriče Bogu želju da mu pokaže svoje lice. Bogu je vrlo draga ta Mojsijeva želja, ali i, pored toga, Bog mu je ne može ispuniti, nego mu veli: „Ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20).

Sposobnosti ljudskih očiju ovdje na zemlji nisu takve da bi mogle vidjeti Boga, ali usprkos toga, čežnja za tim nikada nije prestala. Psalmista to ovako izriče: „Duša moja čezne, Bože, za tobom. O kad ću doći i lice Božje gledati?“ (42,2-3). Starozavjetni čovjek, svjestan svoje nemoći da otvori nebo i vidi Božje lice, moli Boga da se on sam prigne k njemu i ispuni njegovu čežnju. Zato i vapaj: „O da razdreš nebesa i siđeš“ (Iz 63,19). Čežnja za „vidjeti Boga“ nije nikada iščezavala iz srca čovjeka vjere. Tu želju u njemu proizvodi sam Bog. Jer i Bog želi susret sa svakim čovjekom licem u lice. A ako Bog proizvodi u čovjeku takvu želju i on sam to želi, onda je to znak da je takvo nešto moguće, da je to ostvarivo.

Bog je u punini vremena odlučio odgovoriti na taj vapaj čovjeka: rastvorio je nebo i sišao. Bog je u Isusu uzeo ljudsko lice, htio je biti kao mi. Uzeo je naše tijelo u utrobi jedne žene, Marije iz Nazareta, i rodio se kao dijete da nitko, vidjevši ga, ne umre, nego naprotiv, da primi radost života. No, ne možemo ovdje izbjeći pitanje: koliko kod kršćana danas još ima vjere a onda i želje da se vidi Boga? Može izgledati čudno ovo pitanje, ali nažalost, nije.

Danas je evidentno kako se čovjek našeg vremena sve više distancira od vjere i Boga kakvog nam je Isus objavio. Europa više ne želi priznati svoje kršćanske korijene i svoj kršćanski identitet. I u našem narodu, koji je jednom bio predziđe kršćanstva, snaga vjere danas je sve bljeđa, a živi se sve manje kršćanski. S motrišta svega ovoga shvaćamo kako je Isusovo pitanje veoma ozbiljno: „Sin Čovječji kada dođe hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). Praznovjerja će sigurno naći, ali vjere? Kada vjera slabi, onda gasne i želja da se vidi Boga.

Svima nam je dobro poznata činjenica kako danas ima puno onih koji se deklariraju kao kršćani, ali žive kao da Boga nema. Koliko je onih koji su rođeni kao kršćani, ali to nikada nisu postali. Ili samo kažu da su vjernici, a prema Bogu su posve indiferentni te životom jasno pokazuju da u Boga vjeruju isto toliko, koliko i ne vjeruju. Odnose se prema Bogu u smislu „možda postoji, a možda i ne postoji“, pa su onda vjernici „za svaki slučaj“. S ovakvom vjerom Boga neće nikada „vidjeti“ niti iskusiti. To je zapravo, vjera u nekog dalekog Boga koji ne hoda ovom zemljom i čiji se znakovi prisutnosti ne mogu vidjeti. Tako i blagdan Isusova rođenja mnogima prođe a da ništa božanskoga nisu vidjeli, ni čuli niti doživjeli. Bez unutarnje želje da se Boga susretne i vidi, ostaje se pomalo, i bez vjere i bez nade.

Evanđelja nam govore kako pastiri žele vidjeti događaj koji im je obznanio Gospodin i žurno idu to ostvariti. Taj susret je radikalno promijenio njihov život. Nisu se prestali diviti svemu onome što su vidjeli. Vraćaju se „slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli.“ (Lk 2,20). Govore o tome i drugima te na njih prenose svoje divljenje. Evanđelje veli: „Svi koji su čuli pastire divili su se onome što su im govorili“ (Lk 2,18).

Što su sve pastiri čuli i vidjeli evanđelja nam ne donose. Nema ni potrebe. Bog želi da svatko od nas doživi osobni susret s otajstvom Djeteta u jaslicama, a onda će iskustvo pastira postati iskustvo svakoga od nas, a njihovo divljenje i naše divljenje.

I Marija je, poput pastira, kroz meditaciju Božje Riječi, koja je tijelom postala, spoznala puno toga o otajstvu koje je rodila, ali nam o tome direktno ništa ne govori. Za nju se veli da je, kod pohoda pastira, „pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome“ (Lk 2,19). Tako je ona ponirala sve dublje u misterij Božjeg utjelovljenja. Marija je pri Navještenju puno toga saznala od anđela, od pastira i trojice mudraca s Istoka, ali je najviše saznala o tom Božjem Otajstvu kroz molitvu i meditaciju Božje riječi, kroz poklonstvo i adoraciju. To je svakome od nas najsigurniji put do Božje objave. Marija nam nije prenijela puno toga o iskustvu koje je doživjela kontemplirajući otajstvo novorođenog Djeteta, ali nas je pozvala na šutnju i meditaciju ovog otajstva s jamstvom da ćemo tako i sami iskusiti nešto od radosti koju su doživjeli ona i prvi klanjatelji tom Otajstvu.

To je poziv koji Božić upućuje svakom od nas. Ako nećemo ništa čuti, ništa vidjeti ili doživjeti, Božić će doći i proći ostavljajući samo duhovnu suhoću i prazninu, bez obzira na svu ljepotu i raskoš kuća, ulica i trgova, bez obzira na sve obilje stola i vrijednost poklona koje smo primili. Ne smijemo dopustiti da nam Božić prođe samo u jelu i piću, u zabavama i plesu, nego zastanimo malo u šutnji pred velikim otajstvom rođenja Sina Božjega, da nađemo nešto vremena za molitvu i meditaciju jer će nam kroz to Bog otkriti puno toga što se odnosi i na naš život, na našu prošlost, sadašnjosti i budućnosti.

Božić će nam biti milost ako prodre u našu nutrinu, ako Dijete koje slavimo primimo u naše srce, ako ćemo meditirati nad misterijem Božje ljubavi koja se očitovala u utjelovljenju Sina Božjega. To ima snagu bitno promijeniti naš život. Neka ovaj Božić to proizvede u srcu svakoga od nas.

Ovo je i moja molitva za sve vas, dragi vjernici, s kojom vam želim blagoslovljen i radošću ispunjen Božić i cijelu novu godinu 2020.

+ Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski

Komentari

Komentara


Foto: screenshot

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close