Autopilot

Zanimljivo neko stanje uma, kad si, uz stvari koje se moraju obaviti jer su nužne, zadamo dnevno dovoljno zadataka da se u toku dana ne stigne puno ni razmišljati.

Prijateljica Alenka recimo, uvijek je bila dobra u organizaciji i vrlo rano spoznala njenu nužnost. Prirodno valjda za djecu koja odrastu u većem gradu. Sjećam se kako mi je znala ići na živce pretjeranim planiranjem svakog elementa druženja. Više mi ne ide na živce, ali moj nivo organizacije, heh, koje organizacije?

Čovjek bi rekao kako godine popravljaju organizacijske sposobnosti, istina, ali pretjerana organizacija u mom slučaju kvari smislenu interakciju. Ako ću se već družiti, volim ljudima, a i sebi, dati dovoljno vremena za opuštenu razmjenu riječi s čim manje ograničavajućih elemenata. Kako kaže poznati stih grupe Film “Kao da letim između sna i jave.”

U zadnje vrijeme dosta sam predvidljiv, stvari koje obavljam na dnevnoj bazi imam relativno posložene po razinama prioriteta, ali malo je previše stvari. Imam osjećaj kako čak ni ljudima s kojima provodim vrijeme ne posvećujem dovoljno pažnje, samo postojim u njihovoj prisutnosti daleko od toga da ne uživam, ali stvari obavljam na dosta niskim baterijama pa sam rijetko istinski u trenutku.

Narcistički definitivno imam osjećaj da sam iskoristio svaki dan, ali mozak mi je toliko fokusiran na neposredni fizički svijet da imam problema s rađenjem najelementarnijih apstrakcija.

Što fokusiranost i fizička izmorenost rade čovjeku, smiješno. Jednog dana prije dvadesetak godina osjećao sam se slično ovako. Trebalo je napisati zadaću iz hrvatskog u neke sitne noćne sate, krenuo sam i ubrzo odustao, već na trećoj rečenici. Pokojna profesorica Blaženka srećom nije nužno pregledavala zadaće cijelom razredu, i igrom slučaja ostao sam pošteđen. Zato je prijatelj Ivan dobio slavnu frazu “E, gukni golube.” i progutao knedlu, ni on jadan nije bio napisao sastav. “O, pa kako nisi napisao? A, ne ne.” i ruka je zaigrano počela listati po imeniku i elegantno spustila uobičajenu ocjenu. Blaženka je baš voljela dat jedan i onda baciti zločesti pogled na učenika kao dijete koje je napravilo nešto nestašno.

Kad porastemo stvari obično dolaze sa sve manje pošteda i tako eto pišem u jedan u jutro s pola mozga na autopilotu rečenice koje vjerojatno malo imaju veze jedna s drugom, ali nema veze.

Bila je jedna situacija danas doduše gdje sam vozio i vjerojatno cijelih petnaest minuta vožnje, u edukativne svrhe, uspio s dragim suputnicima razgovarati na engleskom, poprilično pribrano i u trenutku, ali to su Iva, Dado i Ana s njima je lako biti u trenutku.

 

---

Foto: pixabay.com