Anđeo, Josip i čokoladni kolač

Vozim se jučer u autu dok je upaljen radio. Spiker na radiju čita podnevne vijesti. Blagdan je svetog Josipa. Spiker spominje i kako je Dan očeva. Ja onako totalno podsvjesno razmišljam kako treba tati čestitati njegov dan i zagrliti ga… Tate nema već 10 godina, 6 mjeseci i 14 dana. Na neke činjenice se čovjek nikada do kraja ne navikne. I ponekad se uhvatim da razmišljam o ljudskoj podsvijesti općenito, koliko je moćna i koliko zapravo ona upravlja ‘iz sjene’. Ali opet moj optimizam nadvlada i gleda prema budućnosti. Ja ni ne znam drukčije. A onda apsolutno sve ima smisla, iako ne znam sve odgovore. I vidim Božje prste u svakom pojedinom trenutku u životu. U osobama koje mi je slao, u osobama koje su ostale i osobama koje su otišle. S tim da odgovori uvijek kasne. Odnosno dođu u pravi trenutak. I postaneš neizmjerno zahvalan i kažeš Mu kako je sve savršeno vodio i kako je sve savršeno posložio.

Tata je bio anđeo, koji se zvao Anđel. Ne znam ni jednu osobu koja je voljela pravdu više od njega. Ne znam ni jednu osobu koja je više patila zbog tuđe patnje od njega. Ne znam ni jednu osobu koja je više voljela djecu od njega, kako svoju, tako i tuđu. On je bio ona vrsta legende koja na kratko dođe na zemlju jer takve osobe ne mogu dugo na na zemlji. Čisto jer tolika količina ljubavi teži Raju. Bio je guslar, patriot i pjesnik. A kad se rodiš uz pjesnika, dobiješ dio u zaostavštinu i ne možeš da ne izbacuješ riječi na papir. Što je predivan dar. Jer riječi su materijalizirana ljubav. Odlazak vremenom pustiš. Uzmeš sve ono što si dobio u dragocjenim trenucima dok si imao osobu pokraj sebe, poput ordenja i zaputiš se u avanturu zvanu život. A one koje imaš pokraj sebe počneš više cijeniti i koristiti svaki trenutak da im kažeš da ih voliš i da je baš dobro što postoje. Jer jest.

Kad izgubite zemaljsku osobu, onda krenete tražiti duhovni ekvivalent. Ili on nađe tebe. Mene je pronašao sv. Josip, tako da sam uvijek uzbuđena kad se bliži njegov blagdan. Ja, tipično hercegovački, tražim veze, ali na Nebu, pošto one gore jedino i vrijede. A koliko je prisutan u mom životu, shvatila sam kad sam prošli tjedan bila u društvu u kojem su u većini bila tri Josipa. Bližio se blagdan pa je vjerojatno slao signale da me nije zaboravio. Isto znam reći, ja sam ‘dobra’ sa sv. Josipom, pa će on ‘štogod sredit’. A ne ‘sređuje’ samo meni. Znam za brojna čudesa koja je učinio poznatim mi ljudima, pogotovo kad je pronalazak posla u pitanju. Sv. Josip je poseban po karakteristici što je ‘šutio, a djelovao’. Valjda zato molitve budu brzo uslišane. Preporuka svima koji se nalaze u bilo kakvoj dvojbi, jer ovaj svetac pronađe put za uslišanu molitvu.

Jučer sam se nalazila u dvojbi oko jedne, naizgled komplicirane, situacije. Sjedim, držim mobitel u ruci i razmišljam: ‘Bože, pošalji neki znak što trebam učiniti!’ I dok se ja tako mučim sa svojim mislima i okrećem mobitel u ruci, vidim natpis na maskici mobitela. On glasi: ‘Ako si u dvojbi, ispeci kolač!’. Ni manje ni više. Mater danima govori da iskoristim banane koje su počele tamniti. Ja ih nikako upotrijebiti za neki kolač. Ali sad sam dobila i znak. Ipak je blagdan meni omiljenog sveca bio bi red da napravim neki kolač. Napravila sam brownije, čokoladni biskvit sa bananama. Banane sam pretvorila u pire. Čokoladu, maslac i malo šećera sam istopila na laganoj vatri. U čokoladnu smjesu sam dodala tri žumanjka, a bjelanjke istukla u snijeg sa šećerom i burbon vanilim šećerom. Brašno sam pomiješala sa praškom za pecivo i pomiješala sve sastojke skupa te ispekla biskvit. Moram li uopće pisati da sam dobila divan kolač, da sam poslušala mater i da se situacija riješila? Kažem vam, ne trebam ni zamoliti, kad ono već uslišano.

Prema tome, ako imate očeve, jako ih zagrlite. Jer će doći vrijeme kada to nećete moći. Ali ako ih više nemate, zagrlite neke druge bliske osobe. Jer ni njih neće biti jednog dana. A svaki trenutak je dragocjen. To shvatimo kad ih izgubimo. I uvijek ostavite vremena za dobar čokoladni kolač.
Iz Hercegovine, s ljubavlju!