Andautonija – Rim na tlu Hrvatske

Jugoistočno od Zagreba nalazi se turopoljsko selo Ščitarjevo, selo pod kojim spava rimski grad Andautonija. Andautoniju po prvi put spominje Ptolemej u svojoj Geografiji. Iscrtava je u Atlasu na zemljovidu Panonije i Ilirika, a ime joj pronalazimo i na antičkim itine­rarijima. Franjevac Matija Petar Katančić pokreće istraživanja zaboravljenog grada 1795., međutim, prva arheološka iskapanja za­počinju tek oko 1880. godine. Sustavno istraživanje Andautonije provodi se od 1969. godine i traje do današnjih dana.

Do dolaska Rimljana, kad započinje urbanizacija ovog dijela Posavlja, Turopolje su nastanjivala ilirska plemena. Andautonija je izgrađena u I. stoljeću na mjestu gdje je obitavalo ilirsko pleme Andautonaca. Grad je podignut na desnoj obali Save oko dvanaest kilometara od današnjeg Zagreba. U početnoj fazi imao je oblik nepra­vilnog šesterokuta čija je dijagonala od sjevera prema jugu iznosila tristo rimskih koraka, a kraća dijagonala sto rimskih koraka. Najduži krak dopirao je sve do rijeke Save na kojoj je izgrađena luka.

Izgled grada Andautonije bio je istovjetan strukturi drugih rimskih gradova. Svi gradovi u Rimskom Carstvu imali su po uzoru na Rim, srce Carstva, isti način gradnje. Grad se sastojao od trga s vijećnicom, kazališta, amfiteatra, javnih kupališta, cesta i vodovoda. I andautonijske su ceste, čiji su graditelji uglavnom bili vojnici, kao i ostale u Carstvu građene su­kladno Zakonu dvanaest tablica u kojem se navodi da cesta treba biti 2,4 m širine u ravnom dijelu i 4,9 m širine u zavoju, s obje strane imati nogostupe za pješake širine dva do tri metra. Kad bi tlo bilo mekano ili močvarno, radile bi se podloge od drveta ili kamenih komada na koje se navozio tucanik. Prometnice s kamenim popločenjem otkrivene su na nekoliko lokacija u Ščitarjevu. Cesta koja je u Arheološkom par­ku dijelom prikazana u dužini od dvadeset sedam metara bila je glavna grad­ska ulica cardo. Njen sjeverni pravac odgo­vara smjeru glavne ceste Sisak – Ptuj. Širina ulice s rubnjacima bila je 6,20 m, a sačuvani dijelovi kamenog opločenja pokazuju da je sredina bila nešto povišenija kako bi oborinska voda kanalićima isklesanim uz rubove otjecala s ceste. Na pojedi­nim kamenim pločama sačuvane su kolotečine (spirule), utori za kotače kola. Za gradnju cestovne mreže oko Andautonije koristio se kamen koji se donosio iz rimskih kamenoloma u današnjem zagrebačkom Gornjem Vrapču i iz Crne Vode u blizini Markuševca. Često se koristio i kamen iz Dalmacije.

Na tržnicama Andautonije trgovalo se domaćim proizvodima: prosom, vinom, medom, sirom i kožom. Iz Italije su stizali staklar­ski proizvodi, južno voće i ulje, iz Konstantinopola razne svilene tkanine, a iz Indije mirodije, zlato i drago kamenje. Andautonija je imala status municipija, odnosno pokrajinskog rimskog grada s pu­nim građanskim izbornim pravom. Nastanjivali su je umirovljeni rimski vojnici koji su zajedno sa starosjediocima dobivali pravo na stanova­nje u pojedinoj provinciji.U antici se Andautonija nalazila na sjecištu trgovačkih putova koji su povezivali Sredozemlje i Sjevernu Europu te Europu i Daleki istok. Putovi prema sjeveru nastavljali su se na drevni tisućljetni Jantarni put prema Baltičkom moru, odnosno, na ogranak rimskih putova prema današnjoj Velikoj Britaniji, a prema zapadu na ogranak Puta svile koji je završavao na obalama Crnog mora u Konstantinopolu.

U dijelu Ščitarjeva zvanom Gradišće postojali su bogato opre­mljeni javni stambeni objekti, ceste i kanali za odvodnju. Iz najranije faze, početka II. stoljeća, sačuvan je odvodni svođeni kanal od cigle s priključnim kanalima za otpadne vode kao jedan od glavnih elemenata svakog grada, kako zbog sprečavanja širenja neugodnih mirisa, tako još više zbog sprečavanja zaraza. Osim kanalizacije, navodi se da je oko grada bio i sustav kanala za koji Katančić kaže da su služili za odvodnju plavnih savskih voda i kao gradski ukopi. Za pitku vodu stanovnici Andautonije koristili su bunare. U Arheološkom parku otkriven je drveni bunar “tipa bačve” iz I./II. stoljeća. Drvena konstrukcija bunara sastoji se od dva dijela koji su izrađeni od tankih, uskih dasaka, sapetih obručima od pruća i posta­vljenih jedan na drugi.

Dobro sačuvan i istražen dio Andautonije predstavlja gradsko kupalište, terme iz II. stoljeća kad u vrijeme vladavine cara Hadrijana dolazi do intenzivnije gradnje. Pojedine prostorije, koje su svojom estetskom dotjeranošću trebale poslužiti što ugodnijem boravku, imale su zidove oslikane freskama ili obložene mramorom, a podove popločene ciglom ili crno-bijelim podnim mozaicima. Kupališni pro­stor je obuhvaćao svlačionice, pro­storije s ugrijanim zrakom, kupališta, tople kupelji, hladne kupelji, parne kupelji, bazene za plivanje.

U Andautoniji je postojala ciglana u kojoj su proizvodili ciglu koju su koristili za izgradnju zidova, kanala ili za popločenje podova. Sirovu su glinu tiskali u kalupe koje su kasnije odlagali u natkriven pro­stor za sušenje, a kada bi napunili paletu, na zadnju ciglu bi otisnuli svoj znak radi praćenja količine proizvodnje po radniku.

Stanovnici Andautonije štovali su Jupitera, Dioniza, Pana, Viktoriju i Savusa. Savus je keltsko riječno božanstvo, dobri duh i zaštitnik plovnih putova. Po njemu je rijeka Sava dobila svoje ime još prije dolaska Rimljana. U jednom od rukavaca Save, pokraj Ščitarjeva, pronađen je pješčenjački žrtvenik posvećen bogu Savusu. Smatra se da je podi­gnut kao zahvalnica andautonijskih ribara na izobilju ribe.

Najznačajniji nalaz je kameni dvostrani spomenik s kraja I. stoljeća, danas izložen u Arheološkom parku. Na tom se kamenu po prvi put jasno spominje ime rimske Andautonije. Na jednoj je strani uklesan počasni natpis andautonijskom senatoru Luciju Funisulanu, a na drugoj je prekrasan reljef s likom božice Nemeze prikazane u kratkoj haljini s dijademom na glavi. U desnoj ruci drži kratki mač i bič, a u lijevoj četvrtasti štit i baklju, trozub i palminu grančicu. Iza nje su bige3 od kojih se vidi samo kotač sa šest žbica. Pored desne noge leži joj grifon i gleda je s poštovanjem. Izvorno značenje imena ove božice dolazi od grčke riječi nemein što označava “dati po zasluzi”.

Kao božicu sudbine često su je uzimali za zaštitnicu gradova, kazališta i amfiteatara. Julije Viktorin, vojni veteran i gradonačelnik An­dautonije, želio je poštedjeti i zaštiti svoj grad od moguće zle sudbine te je dao uklesati ovaj tekst:

Božici Nemezi,
kraljici uzvišenoj posvećeno
… Julije Viktorin, veteran,
vijećnik municipija
andautonijskog,
sa svojima
zavjet izvršio rado
za primljenu milost.

---

Tekst: nova-akropola.com
Foto: gorica.hr / s.zumzi.com / tzzz.hr / nova-akropola.com