KolumneDnevnik slučajnog prolaznika

Kolodvori – mjesta gdje emocije putuju!

U životu često pamtimo mjesta, a to su ona koja vežemo uz ljude. Vežemo ih uz sjećanje i uvijek im se vraćamo. To su mjesta na kojima se ljudi iznova susreću, mjesta na kojima smo plakali, smijali se ili drhtali pred voljenom osobom. Postoje sastajališta, ali postoje i rastajališta. To su mjesta kojima upravljaju emocije.

Danas sam u Zagrebu. Šetam željezničkim kolodvorom čekajući svoj vlak, jedan mi je zbrisao pred nosom, a ovaj ide za dvadeset minuta. Taman. Otišao sam kupiti kavu i sjeo na klupu, sunčan je dan i nije na odmet upiti pokoju zraku sunca. Volim kišu, ali trenutno me raduje sunce, unosi mi tračak pozitive u svakodnevicu i tjera me da preživljavam. Kiša me trenutno čini depresivnim i podsjeća na nemile događaje koji su se odvili netom prije. Promatram ljude kako mijenjaju garderobu, možda i drastično.

S jednog od obližnjih perona polazi vlak, ne znam o kojem je gradu bila riječ, no znam da nije u Hrvatskoj. Majka s djevojkom čeka. Razgovaraju i grle se. Djevojka je tu negdje moje dobi, možda studira u nekom gradu izvan Zagreba, pomislio sam. Možda nisam u krivu. Ne znam. Dižem se s klupe, uzimam ruksak i polazim prema svom peronu. S moje desne strane začuje se plač. Tihi i ne suviše upadljiv. Kažu da takve suze najviše bole. Majka grli djevojku koja odlazi u vlak, djevojka joj maše i krišom ju pogledava kako ne bi razbuktala njene emocije. Vidim i jednu stariju gospođu kako grli dvije djevojčice, mazi ih po glavi i gleda ih pogledom bake. Ma, znate kako to bake čine! Gospođa također odlazi, mašu joj, a dvije preslatke djevojčice poskakuju s osmijehom na licu. Djeca. Oduvijek sam volio djecu.

Morao sam poći i više nisam mogao promatrati. Htio sam. Htio sam učiti o emocijama, a najbolje se uči iz prakse. Emociju je najlakše učiti s lica, baš kao što je svu onu dosadnu teoriju iz knjiga najbolje učiti na konkretnim primjerima, suočavajući se s njima u realnom svijetu.

Kolodvori. Kolodvori nisu samo peroni. Ljudi se ukrcavaju u limenke koje prevoze emocije. Sve te limenke prevoze naše misli, osjećaje, životna stremljenja i snove. Ipak, ostaju mjesta na koje ćemo se vraćati. Postoje mjesta uz koja vežemo određenu emociju. Nešto poput puzzli, samo dvije si potpuno odgovaraju. Pojedine emocije pripadaju samo jednoj osobi. Samo jednom mjestu, a u konačnici pripadaju tebi. Ti ih čuvaš. Čuvaš ih za posebna mjesta. Posebne ljude i posebne trenutke. Emociju ćeš ponijeti sa sobom, ona će ti omogućiti da preživiš jaz koji osjećaš, emocijom ćeš popuniti prazninu i vratiti ju tamo gdje je začeta. Tamo gdje pripada. Tamo gdje pripadaš ti.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: pexels.com

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close