Znamo li što želimo?

Dok sam bila klinka, vrlo sam često razmišljala o onom što nemam. Sanjarila sam o nekim čudnim stvarima, recimo: cipelama koje bi nosila neka od mojih kolegica iz razreda. Maštala sam o nekom nezahrđalom biciklu iako sam imala svoj bicikl i doista sam ga jako voljela. Moj crveni stari, ruzinavi Pony. Dok bi neke djevojke dolazile u školu u novoj odjeći, ja bih sjedila i promatrala sa strane razmišljajući kako bih i ja jednog dana mogla lijepo izgledati u tome.

Danas, mnogo godina poslije (nije bas mnogo mnogo, tek sam na pola do 30), počinjem razmišljati o onom što sam imala.

Danas imam sve ono što sam nekad željela. Imam vlastiti ormar, doista velik, prepun odjeće. Imam mnoštvo cipela i tenisica u ormaru. Kupim za jesti što želim i odem u restoran kad mi dođe želja. Nisam bogata, ali sam neovisna i mogu si priuštiti što poželim. To je sve ono što sam nekad za sebe priželjkivala.

Ipak, dok sam ja sanjarila o onome što nemam, nisam bila svjesna ljepote koju sam imala. Nisam znala u tom trenutku cijeniti život kojim sam živjela niti ljude koji su ga upotpunjavali i čuvali.

Dok sam razmišljala o svemu što nemam, zaboravila sam biti zahvalna za ono što imam.
Danas od sve te silne odjeće većinu ne nosim. Uvijek vrtim istu robu, kao i omiljene sandale ljeti, a čizme zimi. Od svih ruževa za usne koje sam pažljivo birala u drogeriji, doma se ipak odlučujem za nježno, bezbojno sjajilo za usne. Iako sam maštala i sanjarila kako ću jednom i ja biti dio te mase djevojaka koje su uvijek i svugdje bile prihvaćene, ja sam zavoljela biti ja i ne osjećam se dobro kad to nisam.

Nekad sam gledala u domaće crvljive jabuke i mislila kako ću jednom kupovati one velike crvene, sve jednako okrugle i bez crva. Danas mi te crvljive budu slađe. Nekad sam jela šumske jagode u vrtu i mislila kako bi bilo lijepo jesti one krupne, slatke, a danas se veselim onim šumskim jagodama i zidiću na kojem bih sjedila satima dok bi jela to domaće voće iz vrta.

Nekad sam maštala o putovanjima, a danas se veselim danu kad idem doma. Danu kad se vraćam u jedno malo dvorište u malom mjestu na moru, u dvorište gdje me čekaju šumske jagode, lavanda i ružmarin. To je dvorište gdje sam razbijala koljena i naučila kako glumiti da me ne boli. Tamo sam očvrsnula, prohodala, naučila pedalirati i zakočiti. Tamo sam udisala slobodu i maštala, ne znajući da sve potrebno za sreću već imam.

Nekad sam nosila suknje što su šile moje baba i prababa, i u njima bih listala časopise diveći se onim suknjama iz izloga poznatih dućana. Danas oblačim što mi se sviđa, ali nema više takvih suknji što se dižu u ravninu struka, onih suknji napravljenih iz čiste ljubavi. Suknju što se noćima pripremala kako bih je ja mogla obući ne može niti jedna druga zamijeniti.

Danas život živim prebrzo. Ne stignem uvijek uživati u svemu koliko bih htjela. Ipak, kad dođe taj dan kad putujem doma i kad zakoračim u dvorište svog djetinjstva, sjetim se da treba živjeti život srcem. Treba se prepustiti trenutku, disati punim plućima i birati ljubav za vodilju. Mene je ljubav vukla na sve strane svijeta, ali srce najjače tuče kad je doma. Danas me pitaju što želim od života, a ja si samo mislim kako ne bih tražila ništa više od onog što sam imala…

Iako sam bila pomalo drugačija, bila sam sretna, voljena, zaigrana i uvijek svoja. Da sam imala sve, ne bih znala sanjati. Ne bih znala željeti. Da sam imala sve, ne bih znala što znači nešto nemati. Kad nemaš, ono što imaš cijeniš i poštuješ. Kad nemaš, naučiš se boriti da to stekneš. Naučiš birati što želiš i shvatiš da si imao sve ako si imao ljubav i djetinjstvo u kojemu si mogao sanjati.

Znate, moram priznati, godinama sam rođendanske svjećice gasila s istom željom u mislima. Zatvorila bih oči i prije puhanja ponovila već zaželjenu želju vjerujući da će se ostariti. Ostvarila se, nakon dugih 15 godina nadanja. Ne bi se ostvarila da nisam bila ono što jesam, niti da sam imalo bila nalik onima kojima sam tad zavidjela. Danas želim sve ono što jesam i što sam oduvijek bila, a to je biti voljena, zdrava i sretna.