Život se ne nalazi u kutiji

Godišnji odmori su završili, krenula je nova školska godina, novi poslovni planovi i novi izazovi. Ljudi se vraćaju svojim radnim navikama, a kako i dani postaju kraći te je i vrijeme sve hladnije, ljudima nema ništa draže od odmora i opuštanja u vlastitom toplom domu, vrijeme koje se najčešće provodi uz obitelj.

S početkom jeseni svake godine kreću i nove emisije; ljudima se nude razni formati emisija, novih serija ili premijere filmova koje će se gledati u domovima i donositi gledanost. Kreću predstave stvarnosti (reality show), bajkovite sapunice (strane i domaće), emisije u kojima ljudi dolaze predstaviti talent, a onda ih se ismijava danima i preko noći zaboravi.

Televizija danas nudi sve i svašta. Na jedan način nas odgaja jer je upravo ona nerijetko prisutna u našoj svakodnevnici, bili mi kod kuće sami ili okruženi obitelji.

Iz godine u godinu raste stopa gledanosti emisijama poput onih gdje gledamo kako se ljudi zavode ne bi li se osvojili, dozvoljavaju kameri da prati svaki njihov korak kako bi nakratko postali planetarno popularni. Pritom se vrlo često sramote, a ljudima ispred malih ekrana to je ili vrlo zabavno ili vrlo degutantno.

Prošli tjedan sam nekoliko puta odlučno sjela pred televizor s naumom da pogledam sapunicu o kojoj čitam komentare po društvenim mrežama. Imam ponekad osjećaj da je i to predstava stvarnosti jer su žene toliko poludjele za likovima i uživljene su u radnju da se posvađaju ako naiđu na komentar koji im se ne sviđa. Nakon nekoliko epizoda zaključila sam da ih je vrijedilo pogledati samo zbog zgodnih muškaraca.

Jedine serije koje ja osobno volim pogledati su one kriminalističke, ali s obzirom da se njih uglavnom reprizira, moja ljubav s televizijom je odavno pukla.

Smatram da imamo nedovoljno emisija gdje ljudi mogu doći pokazati svoje znanje, a da pritom ljudi ispred malih ekrana mogu učiti i razvijati vlastito znanje.

Žalosno je što danas mladi ne znaju ni opću kulturu, što je vidljivo u reality emisijama. Mediji nam podvaljuju razne gluposti koje nam ispiru mozak, iskrivljuju nam sliku stvarnog života, ali ne samo zato što oni to žele već zato jer mi na to pristajemo. Mi to želimo jer mi to gledamo.

Ipak, moram priznati da sam se veselila jednoj emisiji koja je počela s emitiranjem prije nekoliko dana. Kandidati u njoj predstavljaju svoj talent i sebe u najboljem svjetlu. Mana te emisije je žiri koji vrlo često ima neobzirne komentare i koji podiže ljestvicu i kriterije, gurajući talente u kalupe. Vrlo često ljudi odlaze poljuljanog samopoštovanja, povrijeđeni, a gledatelji jedva čekaju baš takve kandidate kojima će se smijati i dočekati ih na nož.

Dok sam bila jako, jako mala, jutra sam provodila kod svoje bake. Svako jutro započinjalo je doručkom i crtićem. Imala sam tri kazete koje sam voljela, i gledala sam uvijek iste epizode, svaki put kao da gledam prvi put. Leteći medvjedići, Štrumpfovi i jedna presnimljena kazeta na kojoj je bio Nastup u Cirkusu. I danas se sjećam medvjedića Tine i Dade, starog Platona i sove Grge, kao i zločestih lasica zvanih Smradac i Smucalo.

Od serija sam voljela Smogovce, Jelenka i Lažeš, Melita. Navečer bi svi skupa gledali Kolo sreće s Oliverom Mlakarom, a ja sam ponekad voljela pogledati Turbo Limach Show koji je vodio Siniša Cmrk.

Uspoređujući televizijski program nekad i sad, imam dojam da je televizija nekad imala puno kvalitetnije programe. I mi smo bili drugačiji, zaigrani. Nismo imali igrice i mobitele gdje nam je sve bilo dostupno, nismo imali internet gdje smo epizode gledali unaprijed ili unazad, nismo čitali recenzije i komentare. Bili smo opušteniji, jednostavniji i manje zahtjevni nego što smo danas.

Danas smo prezasićeni, imamo previše. Internet nam je otvorio jedna nova vrata u svijet i televizija se danas prilagođava tome. Djeca su drugačija, roditelji su drugačiji. Bake i djedovi su drugačiji. Mediji nas na neki način grade. Stvaraju viziju o svijetu, ponekad nameću mišljenja koja sami od sebe ne bismo imali.

Ipak, ne treba smetnuti s uma da je televizija naš izbor. Nitko vas ne prisiljava uzeti daljinski upravljač i gledati nešto što ne želite. Imate toliko izbora, zar ste zaboravili biti ono dijete koje je smišljalo kako ubiti dosadu?

Ako nemate što gledati, nemojte gledati. Čitajte knjige. Igrajte društvene igre. Pjevate karaoke. Kupite križaljku, bojanku, izađete s djecom u šetnju. Igrajte se s djecom. Sjednite među igračke i sjetite se kako vam nekad dosada nije mogla naškoditi. Nemojte dozvoliti medijima da vas pokvare, da zbog njih budete nervozni i ovisni. Vratite svom životu život bez te kutije i vjerujte mi, pronaći ćete zadovoljstvo koje vam televizija nikad neće moći ponuditi.

 

---

Foto: pexels