ZAŠTO UVIJEK TREBAMO REĆI DA…

….FOLKLORU ODNOSNO TRADICIJI.

Pa, evo zašto….

Bavim se folklorom od svoje 5 god. Što bi značilo da sam punih 20 godina folkloraš. I mogu vam reći da je to nešto predivno.
Folklor nije hobi, to je način života. Njega ili voliš ili ne, nema između. A folkloraši? Folkloraši nisu samo ljudi – oni su obitelj. Folklor nije samo plesanje i pjevanje te odlasci na putovanja. Folklor je život, ljubav, prijateljstvo, poštovanje, zajednica. Plešući u nekom kulturno-umjetničkom društvu vi učite o svojoj tradiciji, kulturi i baštini. U svim svojim kolumnama opisujem i uspoređujem način života ljudi nekoć i danas, a upravo vam kulturno-umjetnička i folklorna društva omogućuju da to uistinu i proživite.
Kao mala curica imala sam sreću postati dio jednog takvog društva, društva koje me odgojilo i stvorilo baš ovakvom kakva sam danas. U tom društvo bilo je raznih generacija i upravo sam kroz to društvo shvatila da su poštovanje i suradnja jako bitne stavke u našim životima. Jedno takvo društvo ne može funkcionirati ako su u njemu samo stariji ili samo mlađi, upravo njihova isprepletenost i povezanost bit je svega onog što oni rade. Igre, kola i pjesme nisam učila napamet, s njima sam živjela. Sva sretna dolazila bih kući objašnjavajući svima kako djeca prije nisu imala igračke već su igrala svoje igre u dvorištu, često sam prijatelje iz ulice učila igrama koje su se prije igrale te bi nam to tada postale glavne igre. Kako su prolazile godine moja ljubav prema folkloru, tradiciji i običajima sve je više rasla. Slušajući starije shvatila sam da je život prije, iako puno skromniji i siromašniji, bio ljepši i zabavniji te sam bila sretna kada bih barem na sceni mogla pokazivati i dočaravati drugima kako je to sve izgledalo.
Rekla sam da su folkloraši obitelj i to mogu potkrijepiti s bezbroj primjera. Kroz ovih 20 godina upoznala sam stvarno jako puno folkloraša, kako iz čitave Hrvatske, tako i šire i mogu vam reći – oni zaista jesu dio moje obitelji. Svi ti ljudi neizmjerno su pozitivne osobe, spremne pomoći, spremne ugostiti, zagrliti, nasmijati i biti tu kad su ti najpotrebniji. Možda ne živimo blizu jedni s drugima i ne viđamo se toliko često, ali upravo su oni, oni koji ti neće poslati poruku za rođendan na fejs nego će te nazvati i pjevajući ti čestitati, koji će uvijek naći vremena za kavu ako prolaze kroz tvoj kraj i koji će ti uvijek javiti čim upoznaju nekog iz tvog kraja. S takvim ljudima te veseli pomisao da ćete biti zajedno na seminarima, nastupima i druženjima, da ćete razmjenjivati iskustva te učiti jedni druge običaje svojih krajeva. Da ćete s nestrpljenjem iščekivati ispričati i pokazati im kako ste plesali i njihova kola te nosili njihovu nošnju.
Društvo te nauči i odgovornosti, ali i odricanju. Dok su mnogi moji prijatelji izlazili vikendima, ja, ali i svi drugi folkloraši, odlazili smo na nastupe noseći s ponosom nošnje i boje kraja iz kojeg dolazimo. Pokazujući svima kako je kraj iz kojeg dolazimo bogat kulturom i kako se imamo čime ponositi, upravo je taj ponos i bio motivacija svih odricanja jer znaš da si postigao nešto što nije lako.
Danas, na žalost, još uvijek ima ljudi koji ne razumiju folkloraše i misle da svoje vrijeme troše beskorisno, no nisu svjesni koliko su zapravo baš oni siromašni, ne samo znanjem, već i duhom. Oni najčešće ne poznaju povijest, tradiciju ni običaje svoga kraja i misle kako se nemaju čime ponositi.
Naša tradicija, nošnja i običaji upravo su i potekli od naših starih, oni su ih izrađivali, nosili i živjeli s njima pa tko smo onda mi da to zanemarimo, ne poštujemo i zaboravimo. Zašto mislimo da je sada bolje i ljepše, zašto se još uvijek sramimo prošlosti. Da samo jedan dan provedu proučavajući našu tradiciju shvatili bi kako je ljepota življenja prije bila upravo u druženju, pjevanju, plesu i poštivanju. Danas možda imamo puno više svega, ali upravo druženja, pjesme, plesa i poštivanja imamo sve manje. Težimo ka suvremenim stvarima i depresivni smo jer mislimo samo o tome koliko toga nemamo, a nismo svjesni koliko nam je zapravo malo potrebno za sreću i kako su naši stari imali puno manje toga, a bili su puno sretniji od nas danas.

Zbog toga uvijek moramo reći DA folkloru, a ako vas netko pokuša uvjeriti u suprotno –laže!

 

---

Foto: Viktorija Rogić