Zaljubljenost i manija

Primjetio sam kako mi je jako zanimljivo promatrati zaljubljenost kao fenomen. Iako fenomen(phainein) može imati više značenja, mislim da je najprikladnije u korelaciji sa zaljubljenosti koristiti nešto što se ističe (sjaji), kao vatra, ne možeš ignorirati vatru. Vatra je baš dobar fenomen.

Kad god bih čuo nekog kako priča o zaljubljenosti, da se razumijemo, i sam sam to doživio, objekt zaljubljenosti uvijek je nešto što se na neobjašnjiv način ističe od okoline, kao da malo sjaji. Definitivno sjaji više od kvake, cigarete ili stolice koje su, da se razumijemo, vrlo sjajne stvari inače, u odsustvu objekta zaljubljenosti. Bilo kako bilo, osobe neko vrijeme sjaje, pa sjaje malo manje i najčešće se u konačnici stope s okolinom. Logično, ali… Tužno.

Naučio sam, sad već dosta davno, jako simpatičnu tehniku učenja djece koja mi je odmah sjela intuitivno, bez potrebe da si išta dodatno objašnjavam “zona približnog razvoja”(Vigotsky). U osnovi pred djecu je dobro staviti problem koji im je taman na granici mogućnosti shvaćanja, na taj način problem je intuitivno zanimljiv jer je fenomen a i mentor malo sjaji.

Ne znam jesam li zbog koncepta cjeloživotnog učenja to sam sebi u jednom trenutku preslikao i na zaljubljenost, vjerojatno ne, ali dosta je slično. Ako uzmemo u obzir da taoistički kružić ima smisla, kako probuditi stanje zaljubljenosti, kojem je suđeno da se stiša jer nitko nije beskonačno zanimljiv? Pa tako da zaljubljeni stalno međusobno podržavaju ‘zone približnog razvoja’ svojih partnera. Dakako u ljubavi nije najmudrije uzeti ulogu mentora, pošto bi mentor u tom kontekstu mogao vrlo lako postati tiranin.

Vratimo se zaigranijem načinu razmišljanja, nećemo biti mentor, bit ćemo podrška. Primjetio sam da u iskrenom pristupu prema ljudima do kojih nam je stalo može doći do oživljavanja percepcije osobe kao fenomena, ako nam je stalo do toga što ta osoba radi. Zanimljivo.

Koliko dugo je moguće igrati takav igrokaz? Dosta dugo. Ovisi koliko ljudi sami imaju želje za pomicanjem granica zone vlastitog razvoja. Nekad se želimo popraviti radi partnera, nekad radi djece, nekad radi okoline. Moguće je da igrokaz traje dosta dugo. Nije toliko često u Lici, ali povremeno je moguće vidjeti baku i djeda kako hodaju zagrljeni, koliko im tijela dopuštaju, kao osnovnoškolci. Oni još uvijek sjaje jedno drugome. Impresivno.

Nedavno sam malo više prokopao po vlastitom poimanju pojma manija. Zašto? Pa ne znam, zanimljivo je, isto svojevrstan fenomen. Kako je moguće da sreća nije nužno uvijek najbolja stvar? Nisam mogao naći bolje shvaćanje od recimo stvari sjaje toliko da nam popiju svu energiju i nije moguće dugo tako funkcionirati bez kolapsa. Zanimljivo.

Zaljubljenost je izgleda svojevrstan oblik manije koju možemo podnijeti duže nego neke druge oblike pretjeranog zanosa, zašto? Isto tako nikad nisam čuo nekoga da kaže ‘Joj da bar nisam zaljubljen,’ u kontekstu odnosa,veze ili braka ako stvari idu dobro. Najčešće želimo još toga ili više a ne manje, a trebalo bi iscrpljivati. Zašto ne iscrpljuje? Je li moguće da je ljubav ustvari manija koju možemo podnijeti jer smo toliko zainteresirani za partnera da smo se spremni iznova zaljubljivati u istu osobu ‘dok nas smrt ne rastavi’?

Toliko se ističe da ne možeš prestati gledati u nju, kao vatra. Vatra je baš dobar fenomen.

 

P.S. Dado voli Ivu

 

 

---

Foto: pixabay.com