Moderna tradicija

Zaboravljeni stogovi sijena

Viktorija

Proljeće nam još uvijek traje, a s njim i radovi u polju. Vozeći se seoskim cestama koje okružuju moju Gacku dolinu gledala sam polja zarasla travom. Palo mi je na pamet kako uskoro počinje sezona košnje trave za sijeno. U tom momentu sjetih se stogova. Bože, ja odavno nisam vidjela ni jedan stog.

Znate li kako su nekoć izgledala pokošena polja i kako se nekoć zdivalo sijeno?

Ljudi su prije kosili travu u polju ručno pomoću kose. Košnja je znala trajati i po nekoliko sati, čak i dana. Nakon toga trava bi se sušila u polju pretvarajući se u sijeno uz ručno okretanje vaklova vilama.( otkosi trave). Od zelene trave postalo bi osušeno sijeno koje bi se tada ručnim alatom vilama , grabljama, druzima ( drveni alat na kojem se ručno nose hrpe sijena) sakupljalo u zboj ( val sjena po sredini njive) spremalo na kola i odvozilo kućama. Sijeno se potom slagalo u stogove.

Slaganje stogova bilo je umijeće, zbog toga zdivati seno nije znao svatko. Postojalo je nekoliko metoda i tehnika kako bi stog izgledao savršeno. Prije svega, u zemlju se ukopa velika stožina (kolac) oko koje se slaže sijeno. Stog savršenog oblika izgledao je kao jaje. Na dnu bi se sijeno stavljalo usko. Zatim bi išlo sve šire i šire do vrha gdje bi ponovno bilo uže. Jedan bi čovjek vilama bacao sijeno oko stožine dok bi druga osoba na stogu i gazila i slagala sijeno u krug Sijeno se moralo dobro nabiti kako bi stog čvrsto stajao. Znalo se dogoditi, ako se sijeno dobro ne nabije, da se stog izvrne (nakrivi) na jednu stranu. Na vrh stoga stavljao se vijenac kao završetak. Vijenac je također od sijena čvrsto složen u kocku i zavezan u snop koji se na vrh šiljaste stožine nabode i dobro pritisne uz sijeno.Stogovi su se često razlikovali jer je svatko imao svoj način na koji ga slaže.

Neki su manji a širi, neki su viši a u uži. Neki su miješali više vrsta trave pa je bilo čvršćih ali i mekših stogova. Neki su se pravili od sijena, a neki od slame. Stogovi su služili kao „spremišta“ za sijeno s kojim se hranila stoka i zato su se slagali u takvom obliku da ih kiša ne može smočiti. Zbog dugih zima stogovi su najčešće bili prekriveni nekim prekrivačem kako bi snijeg skliznuo s njih.

U poljima su se većinom slagale brklje (uski stogovi složeni na stožinu sa špicama oko kojih se slagalo polusuho sijeno, najčešće djetelina). Oni bi stajali nekoliko dana dok se ne posuše i tada se preslagivali na kola i vozili kućama gdje bi se spremalo u šajere( spremišta u potkrovljima štala za stoku).

Slaganje stogova bio je posao za više ljudi. Najčešće bi otac/muž bio taj koji je vilama bacao sijeno, dok bi majka/žena stajala na vrhu stoga i gazila. Ako je u obitelji bilo djece, gaziti sijeno bio je njihov zadatak. Sjećam se svog djetinjstva i dana kada smo brat i ja pomagali djedu i baki podignuti stog. Bili smo uzbuđeni jer ćemo stajati tako visoko. Djed nas je podignuo i pomogao nam popeti se.

Prvih par minuta ponosno smo iz sve snage stupali nogama kako bi dobro nabili sijeno. Zatim smo se počeli zabavljati, trčali smo po vrhu stoga čvrsto se držeći za brklju nadmećući se tko će jače stupati. Djed je, ma koliko mu teško bilo toliko puta zamahnuti vilama punim sijena, uživao u našem smijehu i veselju. Iako smo znali da je to ozbiljan posao, bratu i meni bila je to igra.

Stupajući jako nogama po vrhu stoga maštali smo da smo gospodari visina. Baka je, u strahu da se ne ozlijedimo ili padnemo, panično trčala oko stoga prateći nas. Najdraže od svega bilo nam je na kraju skliznuti s vrha stoga na tlo.

Stogovi su bili neizostavan detalj svakog dvorišta. U svakom dvorištu bilo ih je nekoliko. Te „arhitekture“ od sijena sjajno su se uklapale uz drvene plotove i pitoma lička dvorišta. Osim u dvorištu stogovi su se slagali i u polju. Vozeći se tako cestom imali smo osjećaj koda se dovikuju jedan s drugim svaki sa svog polja.

Danas stogova više nema. Trava se ne kosi ručno, a sijeno se skuplja strojevima i slaže u manje ili veće bale (krugovi ili kocke) te ih se sprema u za to predviđena spremišta.

Stogovi su zaboravljeni te više ne ukrašavaju dvorišta kuća ili polja uz cestu. Njihova međusobna priča je prekinuta, a današnja djeca osim što ne znaju kako stogovi izgledaju, nikada neće moći osjetiti veselje i čari njihovog nastajanja.


Foto: pixabay

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u