Vrijeme za sebe

Vjerujem da je svatko od nas jednom za sebe pomislio “eh, trebao sam biti psiholog”. Sama sebi to kažem nekoliko puta godišnje. Zašto? U posljednje sam vrijeme bila dostupna svima. Za svakog sam pronalazila vrijeme, slušala tuđe probleme, pokušavala razumjeti ono što mi govore i odgovoriti im kvalitetnim savjetom. Ponekad dajem sve od sebe, a da me se na kraju uopće ne doživi. Ponekad doista pomognem, a ne dobijem ni hvala. Naravno, ima i onih s kojima nije svaki put loše završilo.

Ja osobno svoje probleme dijelim s mamom i sa svojim partnerom. Njih dvoje su ljudi koji me najbolje poznaju i najviše vole pa znam da s njima mogu sve podijeliti, a da će me uistinu sa zanimanjem saslušati. Znam da su njihove namjere iskrene, što za mnoge “prijatelje” ne mogu reći.

Svoje tajne pak govorim jedino sestrama, jer sestre su jedine osobe na svijetu koje smatram vječnim prijateljicama. Tajne se ne povjeravaju dečku, roditeljima, a često ni prijateljima. Zato je dobra stvar imati dobre sestre.

Ovog sam ljeta osjetila kako se moja energija troši na ljude koji mi nisu u životu potrebni. Ljudi koji puno pitaju, puno uzimaju, a daju malo ili ništa. Svaka poruka što je zasvirala na mobitelu stvarala bi mi nervozu. Društvene mreže su me iritirale. Zahtjevi za prijateljstva od ljudi koji me nikad nisu vidjeli, preko glupih poruka nekih frajera koji su me sreli negdje u gradu i umislili si da me poznaju pa do onih prijateljica koje mi priđu i zagrle samo kako bi proučile što nosim na sebi i jesam li smršavila ili se udebljala. Sve me je to iscrpilo.

Protekla tri tjedna bila sam u rodnom gradu, s obitelji. Bilo mi je lijepo i odlučila sam da ću ovo ljeto na prvo mjesto svojih prioriteta staviti sebe. Nisam se više nikome javljala. Jednostavno sam uživala u slobodi i tišini. Posvetila sam sebi svoje misli, odlazila na plažu gdje nema nikoga i gdje sam u miru čitala knjigu.

Svaki sam dan šetala nekoliko puta dnevno. Odlazila sam plivati svako popodne. Moje baterije lagano su se počele puniti pozitivnom energijom. U međuvremenu sam se čula samo s dvije prijateljice. Otišla sam na kavu. Bila sam na večeri. Bila sam u izlasku. Pjevala sam i plesala, smijala se dok sam pila vino. Bila sam na koncertima, sladoledu i fritulama.

Zanimljivo, jer sad kad sam srezala mnoga prijateljstva zabavljam se puno bolje nego prije. Sad kad mi mobitel manje zvoni i kad imam manje ljudi koje i sama mogu nazvati, kao da za mene ima više mjesta na planeti, čak i zrak djeluje lakši.

Zabavila sam ne razmišljajući o tuđim problemima, uspjesima i padovima, uz prijateljice s kojima se osjećam ugodno. Vjerujem da sam neke ljude razočarala nejavljanjem i naglim odlaskom, ali ti isti nisu pitali jesu li svojim ponašanjem oni razočarali mene. A jesu, jer ne trpim sebičnost i koristoljublje. Ne trpim kad me netko zove svaki dan osim ako nije moja mama ili moj dečko.

Vratila sam se u Zagreb, osunčana, u novoj haljini, sa šeširom na glavi. Smiješna samoj sebi, kamoli drugima. Ipak, osjećam se odlično. Smijem se i zračim. U jednom trenutku moj je mobitel zazvonio. Vidjela sam ime koje dugo nije bilo prikazano na ekranu. Javila sam se. S druge strane čula sam glas jedne bivše kolegice.

– Hej stara! Daj mi reci što ti se dogodilo na moru kad tak’ dobro izgledaš? Pa ti sva zračiš! U čemu je tajna?

Nije tajna ako je svi znaju, zar ne? No ipak, reći ću vam!

Budite si važni. Budite si lijepi. Uživajte u sebi i nađite vrijeme za svoje misli. Prepustite se svemu onom što želite i ne zamarajte se hoće li vam netko to zamjeriti. Oni koji vas zaslužuju biti će sretni što ste napokon pronašli vrijeme za sebe, jer ako ste vi zadovoljni sobom, i njima ćete biti bolji.