Vrijeme leti, kapetane

Svaka generacija odrasta uz svoje heroje. Oni ih nadahnjuju i potvrđuju da se može oduprijeti svijetu u kojem vlada zakon jačega. Probijaju se težim putem i ulaze na uska vrata u besmrtnost.

U ratnom vihoru devedesetih naši heroji bili su odvažni branitelji bez kojih bi sloboda bila tek čeznutljiva misao i tisućljetni san bez buđenja. Osim njih, postojali su ljudi koji su drugačije pronosili hrvatsko ime i stijeg tamo gdje je bilo teže, u uljuljani svijet kojega nije bilo briga za tamo neko pleme s Balkana. U toj ravnodušnosti prednjačili su novovjekovni kolonizatori i uznositi vladari kojima je do drugih stalo tek ako od njih imaju koristi. U Vukovaru je nisu imali.

Hrvatski sportaši bili su naši prvi veleposlanici. Ivanišević s trobojnicom oko čela i olimpijci u Barceloni, na svjetskoj pozornici predstavili su Hrvatsku u najboljem svjetlu. Borba bez predaje. Samo jedan od njih bio je najveći. Dovoljno je reći – Dražen! Dražen je bio sinonim za Hrvatsku. Košarkaški Mozart svirao je najljepše simfonije, od prvih nota u Šibenki, preko Cibone i Real Madrida, do NBA u kojoj je ostavio neizbrisivi trag. Njegov ovozemaljski život prekinut je prerano, prije točno 25 godina, 7. lipnja na njemačkoj autocesti.

Današnji lažni idoli svojom prijetvornošću stvaraju privid savršenih nadbića pa nas olako uvlače u vrtlog obožavanja. Onda nude i neke svoje životne vrijednosti i odvraćaju nam pogled s neba i upiru ga u ovozemaljske horizonte.
Dražen nije bio takav. Nikakvo božanstvo ni bog. Rad i upornost spojeni s talentom, nikakva tašta slava. Njegovi ideali žive i danas, u pogledu svakog mladića sa šibenskih ulica, Baldekina i Draženova doma, kojima je vječito nadahnuće.

Vrijeme leti, kapetane, baš kao i tvoja duša, visoko gore među zvijezdama.

 

---

Foto: Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović