Univerzalne trivijalnosti: Likota osvaja brege

25. svibnja Godine Gospodnje 1897. 7:00 sati izjutra

Predivan je dan. Gospodin ga je providio blagoslivljajući moje putovanje u nepoznato, u krajeve iza gore zagrebačke Medvednice. Svoju oporuku napisah, i svoje pozdrave razdijelih. I dok sam sjedao na crvenog pastuha Toutača, misli su mi letjele prema tom mitskom, legendarnom mjestu iz bajki: ‘rvackom Prigorju i Zagorju. Okrenuh Toutača put sjevera i laganim ga udarcem u slabine mamuzama potjerah u kas, te potom u galop. Sa sobom ponijeh samo odjeću, malo hrane i vjeru da ću uspjeti u svome podvigu: istražit ću Zagorje i kartirati ga, jezično i geografski.

25. svibnja Godine Gospodnje 1897. 9:00 sati izjutra

Dođoh pred Komin. Malo selo pristalih prigorskih ljudi. Upitah za Zagorje. Oni su odmahnuli rukom smatrajući moje razloge za odlazak i istraživanje Zagorja nebitnim. Smatraju tamo ljude svakakvim. Svjedoče o nekim „klijetima“, o nekim „deklama kaj nisu nizakaj“ i drugo. No zaustaviše se na riječi „tudum“. Tu okrenuše oči i mahnuvši rukama natjeravahu me da ne kušam toga pića. Jezik sam razumio iako s malo poteškoća. Nakon što sam ljude ostavio u čudu, krenuo sam putem zapada, orijentirajući se prema izvoru D vitamina (otkrili su ga kasnije, no uvijek sam u svome pustolovnom srcu znao da je Sunce vezano uz slovo D) krenuo putem „Bedenice“ i „Konjšćine“.

25. svibnja Godine Gospodnje 1897. 12:00 podne

Izvor B vitamina pratio me svojim zenitom dok sam ulazio u „Bedenicu“ za koju sam tek sada shvatio da je mjesto. Ljudi rade na poljima, ne razlikuju se od drugih, no opet se razlikuju. Ušao sam u nepoznato. Osjećam se kao kopneni Vasco da Gama. Mnijenja sam da kao Samuel de Champlain, koji je u Kanadi osnovao koloniju, i ja osnujem ovdje koloniju Ličana. Mogli bi im pokazati kako se brine za krumpir, uvesti medvjede, pjevati o pravim planinama, posvjedočiti da nije sram da žena ima brkove. Imamo mnogo toga za naučiti druge. Podignuvši pogled vidjeh crkvu. To je dobar pokazatelj zdravlja žitelja, no također osluhnuvši bolje ušima čuh žamor u obližnjoj gostionici. Pogledavši bolje shvatih da je gostionica više za redom.

25. svibnja Godine Gospodnje 1897. 13:00 poslije podneva

Uđoh u gostionicu, te od žamora ništa ne shvatih što je tko govorio. Zadržah se tamo nekoliko trenutaka i uvidjeh nekoliko sitnica svojim istraživačkim očima. Muškarci obilato žvaču ili puše duhan. Podlaktice su im kao bedra široke, a oči pomalo umorne i ispijene. Odlika radnih ljudi. Dosta se smiju i pretpostavljam uživaju u svakodnevnim situacijama, no žene ne vidim. Dok sam izlazio iz gostionice udariše me dvojica svojim ramenima, uz repliku: Pazi gde hodiš, bedak jen! Fascinantan jezik. Nisam ga u toj mjeri i tonu susreo. Shvatio sam da gostionicu zovu „birtija ili bertija“.

25. svibnja Godine Gospodnje 1897. 14:00 poslije podneva

Na putu prema Konjšćini, za koju sam dedukcijom shvatio da je mjesto, kao i Bedenica, čuh glasnu svađu između dva supružnika koja je dopirala iz njihove kuće. Ovako je nekako zvučala, no vjernome čitatelju ovoga dnevnika napominjem: čuh ga u prolazu i ne znajući jezik, možda sam neispravno čuo:

IVEK:Štefa,odi dojdi,ideme kuruzu sejat za dana koj bume poklem još stigli živinu naraniti i puspraviti.
ŠTEFA :joj mene moj Ivek,pak koj ti ne vidiš kak su mene noge natečene i ne morem ja tak brže iti. Onda koj ti nemre Zlatke od Hađinof pomoći? Navek ja moram,a znaš kak me se boli. Ti njemu
stalne letiš drva pospravljati,a on tebe nigdar niš!
IVEK: dobre,koj mam kričiš? Ti pak niš pumalu ne mreš povedati! Same na se gunđaš,bolje da se ni nisam nigdar ženil,bar bi mira imel.
ŠTEFA: joooj,odi,nemrem te više poslušati,tak si me rasrdil ve.
IVEK: da znaš da i idem! Ali idem v bertiju koj se počinem od tebe! Koj je mene bile kad sam ja tebe išel ženiti,Bogek moj dragi…

Prijevod bi ovako išao, nakon što sam uz veliku muku preveo:
IVEK: Štefa,dođi,idemo posijati kukuruz dok je još dan pa da poslije još stignemo nahraniti životinje i pospremiti ih .
ŠTEFA: jao meni,moj Ivek,pa zar ti ne vidiš kako su mi noge natečene i da ja ne mogu ići toliko brzo?
Pa zar ti ne može pomoći Zlatko iz sela Hađina? Uvijek ja moram,a znaš da me sve boli. Ti njemu stalno pomažeš pospremati drva,a on tebi nikad ništa!
IVEK: dobro,zašto odmah vičeš? Ti ništa ne možeš reći na miran način! Samo prigovaraš,bolje da se nisam nikad oženio,barem bi imao mir.
ŠTEFA: joj,idi,ne mogu te više slušati,tako si me sada razljutio.
IVEK: da znaš da i idem! Ali idem u kafić kako bih se odmorio od tebe! Što je meni bilo kad sam te odlučio ženiti,Bože moj dragi.

Kao što je vidljivo, prevođenjem se gubi čar jezika. U jednome sam se trenutku osjećao kao David Livingstone kada je proučavao jezike južne i istočne Afrike. Vjerojatno je i on osjećao nesigurnost i nemoć u trenutku susreta s nepoznatim mu jezikom.

25. svibnja Godine Gospodnje 1897. 16:00 poslije podneva

Ugledavši Konjšćinu srce mi se povećalo od sreće, no lokalni su muškarci, vidjevši mene na konju, u čudnoj odjeći i s knjigom, došli do mene i počeli pitati svakakva pitanja. Pitanja još nisam razumio, no jednu sam riječ razumio: „klijet“. Počeo sam govoriti „klijet! Klijet!“ Smiješeći su moga konja okrenuli od Konjšćine i krenuli put brda, s kojeg se dizao dim iz dimnjaka njihove lokalne kuće. Primijetio sam da imaju grožđe, i to sam spomenuo muškarcima, koju su na to digli buku: „Trsje! Vine! Tudum!“ Na zadnju sam se lecnuo i okrenuo prema prvome desno: Joži, i vikuo „tudum!“. Po ramenu me lagano udarao smiješeći se.

25. svibnja Godine Gospodnje 1897. 17:00 poslije podneva

Klijet je kuća ili „hiža“ koju lokalni pripadnici zagorskoga plemena koriste u hedonističke svrhe. „Tudum“ je lozinka za vino, tj vine, koje piju u obilnim količinama. Obrazac ponašanja je sljedeći: domaćin klijeti kaže okupljenima: „do bu litru i vodu?“ na što okupljeni počnu vikati. Domaćin onda donese kup i kupice, „potoči sima“ vina i nazdrave. I tako trideset puta. Zasada sam promatrao, no krenut ću u isprobavanje njihovog vina.

26. svibanj Gdine Gspodje koje god godine…vrijeme.. koj je važne

Beli me glava. Se me beli. Zgubil sem konja, Toutač mi je prešel negde. Mislim da je pri susedu, koj ga je prisvojil koj da je njegev. Zbudil sem se na bačvi pravega vinčeka i skužil sem kemijski sastav tuduma:
10% trsja
25% cukra
35% sumpora
20% mržnje prema susedu
10% zaštitničkog odnosa prema katastarskim odrednicama zemlje
Ličani su prošli sve: od ratova, do katastrofa, raseljavanja… No tudum.. tudum ne bume..

---

 

Foto: albinocrowgallery