Ultimate fight zvani “Dolaze nam gosti”

Ne može se ništa uobičajno odvijati u Hercegovini. Oko svega smo stvorili čitav fenomen, od rađanja pa do smrti. U jednoj od prethodnih kolumni sam opisivala fenomen hercegovačkih svatova. Ovaj put, čitava senzacija oko činjenice da nam dolaze gosti. Vjerojatno se pitate, ako niste iz Hercegovine, kakva senzacija treba biti oko dolaska gostiju. Ne biste vjerovali, ali pustite da vam ispričam! Nedavno je hrvatski pjevač Ante Cash izjavio kako u ovim krajevima ne treba teretana jer se toliko umoriš oko spomenutog događaja da je teretana mala maca. Čitav je to ultimate fight. Pa krenimo onda… 

ULAZAK U RING 

Zvoni telefon. ‘Ko li je sad? Zovu gosti (kumovi, tetke, kućni prijatelji, bliža i dalja rodbina i svojta) i pitaju mogu li naletit’ na kavu. “Dašta nego možete, otkad niste bili”, govori najčešće mater, jer se drugi rijetko kad javljaju na kućni telefon, pogotovo muški dio kućne populacije. Nije mater ni poklopila telefon (odnosno pritisla crveni gumb na telefonu – 2017. je), pogledom je već ustrojila kućnu čeljad da bi joj i Kolinda zavidjela. Kuća nikad ne može biti dovoljno čista kad dolaze gosti, taman da si je izribao pet minuta prije. Ne daj, Bože, da se taj dan od obveza nije stiglo počistiti po kući, to je tek akcija. Jedan od članova se šalje u prodavnicu da kupi soka, grickalica, pive, domaćice. Svi ostali se razbacaju po kući jer vremenski raspon od telefonskog poziva do dolaska gostiju može biti od 15 minuta do sat vremena. Dvadesetšestogodišnje iskustvo mi kazuje da se u petnaest minuta čišćenja pred dolazak gostiju može učiniti više nego u božićnoj, proljetnoj, jesenskoj i subotnjoj generalki skupa. Svi se presvuku (u slučaju da postoje članovi obitelji koji ne izlaze iz pidžame) i kreće napeto čekanje, virenje kroz prozor i sudbonosni uzvik: “Etojiiiiiiiii!!!”(značenje: Eto ih!). 

PRVA RUNDA 

Gosti ulaze, ljubljenje, grljenje i opće oduševljenje tipa “zaboravili ste nas”, “past će snig”, “dobro ste se sitili” itd. Gosti nose kesu. The Kesa. Kesa govori o ljudstvu. Ako ne nosiš kesu, nisi dobar čovjek. Kesa je naziv za plastičnu vrećicu, ali kesa je must have dodatak kad ideš u goste. Davne 65., naši  starosjedioci su donijeli presedan da u kesu ide pola kilograma mljevene turske kave, jedan litar sirupa za sok od naranče (neki hipsteri su znali donijeti od jabuke ili limuna), šećer u kocki i bombonjera. Bombonjera se ne otvara sve da ležiš na zemlji, a iznos šećera u krvi ti je 1. Ja sam ovako malo buntovno dijete kad su u pitanju bombonjere. Mater kaže da imam bolest koja se zove “Otvaranje bombonjera”. Moram je otvoriti. Hoću li je pojesti nije evidentno, ali duša mi otvoriti bombonjeru. Kažu da je bombonjera najveći svjetski putnik jer obiđe kontinente dok je netko ne otvori. Zaključak je: ako dobijete bombonjeru iz Hercegovine i želite biti buntovni kao ja, prvo provjerite datum isteka roka. Možda pamti Tuđmana, nije isključeno.  

Znači gosti donose kesu. Prvi fight je oko kese. Mater i svi ostali govore: “Šta ste trošili, ne bi da je danas nekome do toga?”, gosti govore: “Ma kakav nam je trošak?”, domaćini: “Dašta/Jašta je nego trošak, kriza je!”, i gosti osvajaju prvu rundu: “Niste vi nama svak’!” Prva runda završava smještanjem gostiju u dnevni boravak. 

DRUGA RUNDA 

“Prvo, za čega ste’‘, mater. “Nismo, brate, ni za čega, došli se malo družiti.”, gosti. Mater: “Morate nešto, nemojte se brukat’ kućom!” Gosti: “Ajde, može kava!” Onda natezanje koju vrstu kavu, pa to obično završi sa onim: “Koju i vi pijete.” Onda onu, koja će praviti kavu, spada da pita svakoga pojedinačno hoće li tursku ili nes. Pa gosti izaberu. Dok se pravi kava, mater skonta da je netko od gostiju izuo cipele, da ne uprlja, ne daj Bože, tepih. Onda mater izvlači šest pari papuča i daje svima ili im donese njihove sa hodnika, pa oni vraćaju na hodnik, pa metar unese i ne da im da vrate tako da ovi na kraju obuju. (Umorih se pišući ovo!) 

Stiže kava, sok, ako ima napravljen kolač, onda kolači, ako ne, domaćica i grickalice. I naravno liker. Svaka dobra domaćica ima liker od višanja ili drenjina. Za muškadiju, lozovača/travarica/orahovac. Teme su od politike i gospodarstva, do ocjena djece u školi i sadnje krompira. Ovu rundu nose domaćini. 

TREĆA RUNDA 

Kava se popila, a domaćica već spremo iznosi mezu i slane kiflice/uštipke/peksimeti (ovisi koliko je vremena imala za spremanje). Meza u Hercegovini podrazumijeva hercegovački pršut i sir iz mijeha. Varijacije na temu su kulen, kulenova seka, slanina, domaća sušena kobasica, livanjski sir, edamer.  

Svaka dobra domaćica ima slane kiflice u zamrzivaču, jer nikad ne znaš kad tko može naići. Ako gosti primjete da domaćica reže mezu dok se još pije kava, govore da radi njih ne treba ništa iznositi jer su jeli pred dolazak. (Lažu.) Mater to okarakterizira sa: “Da ste najsitiji, uvijek možete malo zameziti.” Gosti se prešutno slože (em su gladni, em domaćin donio pršut star 3 godine, sušen sa kožom.). To se jede punim, pa eto ti matere sa još malo narezane meze, pa gosti galame: “Ne donosi više!” (I to se pojede.)  

Zaboravila sam napisati da mater upozori mlađe članove obitelji da ne smiju ni primirisati stolu dok gosti jedu, da bi njima bilo dovoljno, a i da djeca ne bi ispala neodgojena. Treću rundu opet dobivaju domaćini. 

ČETVRTA RUNDA 

Gosti pokušavaju otići u prosjeku pet puta, ali budu zaustavljeni od domaćina.”Neka nas, nismo se vidjeli ima sto godina, šta ćeš i kod kuće”, i te fore. Kad na kraju uspiju poći, domaćini im govore da opet dođu brzo i da ne gledaju tko je u koga zadnji dolazio. Stoji se na ulaznim vratima dok auto gostiju ne zamakne iz vida. Nakon toga se sklanja suđe koje je ostalo poslije gostiju i gleda što su donijeli u kesi. Za domaćine 3:1. 

Zaključak svega je da su Hercegovci dobri domaćini. Jer ako ne ugostiš gosta kako Bog zapovijeda, ako ne izneseš pred njega sve što imaš u kući, kako bi mu nešto drugo mogao pomoći. Dođite u Hercegovinu. Toplo srce i mišići gratis. 

 

Iz Hercegovine, s ljubavlju!