Trokut mržnje: Pješaci, vozači i biciklisti

Ponedjeljak. Ponedjeljak. Što ima ljepše nego se u grozi probuditi, iskočiti iz kreveta u panici misleći da smo zaspali, na silu otić na duplo v-c, četkicom si u brzini raskrvariti lijevi (ili desni? Nikad ne znam koja je strana u pitanju) ubaciti u sebe smeđi prašak pomiješan sa kipućom vodom i ćećerom zajedno sa mlijekom (kava, ne) nakon nedjeljice. Naravno da nije tako grozno i sivo. Svaki dan, bilo ponedjeljak, bilo onaj drugi nakon ponedjeljka.. Uto..uto..utoškamp? Ne, utorak! je velika mogućnost unapredovati. Svaki dan se moramo truditi biti bolji, ne samo radi nas samih, nego svih ljudi oko nas. Mi imamo dužnost prema sebi i društvu biti najbolji što možemo.

Ajmo mi lagano skoknut’ na uvod u uvod u početnu tezu koja će kasnije postati prevelika za sebe samu pa ću morati ugrubo završiti sa “živjeli”!

Proljeće, to čarobno, mistično doba kada se sve budi iz svoje zimske hibernacije, od životinjica do poriva za vježbanjem jer nam je ljeto za vratom. Proljeće ujedinjuje i više različitih dijelova života pod svoj nazivnik, npr: alergije i zaljubljenost. Sličnost između alergija i zaljubljenosti ne može se poreći. Prva stvar, ne možete si pomoći glede toga, događa se htjeli, ne htjeli. Ne možete disati, ne možete jesti, ne možete spavati, svi vide na vama da se nešto događa, simptomi se pojavljuju i jačaju kada ste u blizini te osobe ili dušmanske peludi, i tako dalje i tako bliže.

No, ajmo mi krenut na drugi uvod u početnu tezu. Kako je već poznato, proljeće je vrijeme početka fizičke aktivnosti kako se ne bi osramotili na plaži ispred svih onih Nijemaca i Poljaka kojih ionako nije briga jer se pacaju na sunčeku. Povezano sa tom aktivnošću, sve više ljudi izlazi, šeće, vozi biciklo i jednostavno uživa u ljepšem vremenu.

Kao i uvijek u ovoj uvredi hrvatskoj gramatici, kreativnom radu i jednostavno čovještvu: stvari uvijek imaju tamniju stranu (pam pam pam) (zli zvukovi horor filma) (tegla krastavca se ne može otvoriti) (nesinkronizirani titlovi kineskog filma o Yugu 45)

Radi se o pasivno-agresivnoj prirodi ljudske prirode da napada sve što nije poput onoga što osoba radi. Ne ispočetka naravno, ali povremeno ta slabost izađe na vidjelo.

Koliko smo se puta našli u prometu i pomislili: “svi su idioti osim mene!” Koliko smo se puta našli mrmljajući sebi u bradu:”zar nitko ne može hodati u ravnoj liniji?”

E pa, to je tako. Mislim, nije ispravno govoriti o drugima kao da su jeli, riječ na i…  ili jednostavno budaletine. Aj neću odugovlačit: radi se o “trokutu mržnje: auto, bicikl, šetanje”.

Kada vozimo, svi nam pješaci i biciklisti smetaju. Kada šećemo, svako nam međunožno, pedalasto konjoimitirali smeta, a limena kanta sa određenim brojem kWh živcira. A kada se vozikamo pedalastim međunožnim konjoimitiralom parkirane kWh kante postaju izvorom sreće ponajveće pogotovo kada se spoje sa pješacima koji nemaju pojma kud što i kako.

Oke.. shvaćam da je ovo blago rečeno prometalna shizofrenija, ali pošto se koristim sa svim ovim prometalima (osim biciklom više: RIP lijeva pedalo; kasnije objasnim zašto) uviđam tu shizofreniju i podvojenost u sebi.

Ajmo, limena kWh kanta, iltiga auto. Vožnja je super, vožnja je divna, no samo pokazuje koliko divlja ljudska priroda može biti. Ne znam koliko sam se puta morao opomenuti da mi već srednji prst ne bude na defaultu dok vozim, zbog toga što neki ljudi očito ne zaslužuju roza pipirić. U prometu si jednako odgovoran za sebe koliko i za druge, tako i neka bude obrnuto. Kad si u autu paziš na sve strane svijeta, moraš izmislit’ novu stranu jer imaš osjećaj da ne vidiš sve. A kada vidiš pješaka kako telefonira i čeka na zebrici onda se kao svaki civilizirani čovjek zaustaviš i pokažeš mu da prijeđe, na što se tutlek, dripac, mješavina tuduma i kalodonta okrene na drugu stranu i nastavi telefonirat.. Oke… diši..diši…. PA ŠTO ONDA STOJIŠ NA ZEBRI?! JEL STOJIŠ U RESTORANU, POZOVEŠ KONOBARA I ONDA SE SAMO BEZ RIJEČI DIGNEŠ!?

Uf… oke.. Sad je sve 5. To je samo kap u kapi kapljica kapavih u moru kapavom.

A kakvih samo d.e.b.i.l.a ima na cesti koji su odlučili kompenzirat nemogućnost da zadovolje svoju ženu time da rade slalom u jednosmjernoj ulici u krivom smjeru, jer oni su F.A.C.E! Wooohoooo.. Frende.. Pljes pljes sakrastični.. Svi koji na cesti brže od nas voze su budale, a svi koji sporije su nesposobni za vožnju. A JA uopće ne razmišljam jesam li ja ponekad onaj koji je budala ili nesposoban za vožnju. Uopće ne razmišljam jesam li ponekad ja idiot koji telefonira kod sjedi u restoranu na zebri i zove konobara.. Ček.. Ne.. pomiješao sam nekaj.. Oke.. skužili ste

Drugi dio: pedalasto neđunožno konjoimitiralo, ilti bicikljo, ilitiga “vidi mama, mogu bez ruku!!!”  Ahhh, kad se sjetim svoje Plave Strijele. Bicikl za dečka od 13 godina, sa rogovima (jer sam mislio da je to foooooraaaa) sa onim odvojenim okvirom pa se ljulja svaki put kad zamahnem svojim šunkama koje zovem nogama. A zašto plačem za svojom lijevom pedalom? (šmrc Ljevuška) Jer mi je očito lijeva noga dominantna kada vozim. Pa sam više ‘nako nalivo nakrivljen, a ona cvili, cvrči, a ja nesmiljeno udaram tabanima po njon ka da mi donosi račune za plin i vodu.

A ono, analna izlučevina govedina aka bullshit, da je biciklizam opuštajuć nije nikada vozim Maksimirskom ujutro tijekom špice. I moš ti govorit koliko hoćeš o strpljenu ali kada u 3 i po sata prođeš turu koja bi se inače vozila 15 minuta uvrh glave, e tu nekaj ne štima. Ako voziš po cesti, kako bi i inače trebalo, samo je pitanje trena kad će te neki limeni puknut u više ili manje oblikovanu zadnju gumu. A ako se voziš pločnikom opet si na tuđem terenu. Ajmo priznat, Zagreb je pomalo hladno-vruć prema biciklistima koji smetaju apsolutno svima, jer samo zato jer su biciklisti. Naravno da ekipa na konjoimitačima nema strpljena i puca po šavovima nakon što 25 puta mora moliti jednu osobu da mu se možda umakne za 15 centimetara da se ovaj osmozom provuče. Naravno da postaju agresivni nakon toga, iako to NE OPRAVDAVA rastojenost i neodgovornost u prometu. Nažalost, Hrvati još nemaju tu kulturu uvažavanja biciklista, pogotovo jer nije taj dio biciklističke urbanizacije riješen. Jedan tren se voziš predivnom crvenom trakom između kolnika i pločnika, a drugi tren upadaš bebi u kolica jer si morao zakočit prejako zbog parkiranih autiju i N-toj ulici.

Treće! Cipelcug, pehake, nožni taxi! Ah, svi mi koji ZET-ove pokaze ne napunimo, pa nam se ne da u trećoj četvrtini mjeseca punit pokaz, moramo koristiti već atrofirane mišiće da se pokrenemo sa kuće do posla i obrnuto (kućaaa posoooooo posoooo kućaaaaaa). Samo što? Moš poginiti dok šećeš uokolo. Oko tebe jure ludi biciklisti, agresivno zvoncaju tim svojim zvonima dok ti samo pokušavaš doći do svoga posla (kućaaa posoooooo posoooo… oke. prestat ću). Zove te kolega, pa taman kad si mislio prijeć cestu, taman staneš da završiš poziv pa da sa punom koncentracijom prođeš cestom, jer nikad ne znaš što se može dogoditi. Pokraj tebe vozač bicikla završio u bebinim kolicima jer se frajer nakon što je radio slalome u jednosmjernoj ulici u krivom smjeru parkirao na pločnik taman da se dvije male rakovice ne mogu mimoići između njegova branika i obližnje zgradurine.

Oke.. fkt dosta.. Ako je itko ovo čitao pješačeći, vozeći ili pedalirajući, neka stane! Shvaćam ja da volite Lika Club, ali pazite na sebe, nikad ne znaš što se može dogoditi.

Ah taj trokut mržnje između pješaka, vozača i biciklista! Svatko svakom smeta, a najviše sami sebi!

Khmmm a sad kraj:

Živjeli vozači! Živjeli pedalatori, biciklisti! Živjeli pješaci!

P.s. pazite u prometu!

 

---

Foto: hindustantimes