U to vrime godišta

Božić je najradosniji kršćanski blagdan, iako ne i najveći. Utjelovljena Božja ljubav koja je postala čovjekom i pružila ruku pomirenja, unatoč raznoraznim sladunjavostima i komercijalizaciji, u srcima iskrenih vjernika raspiruje vjeru i nadu. Često Božić povezujemo s najljepšim slikama iz djetinjstva, jer to jest u stvari Božić- mali Bog koji se nastanjuje u našim srcima i grije nas dječjom nevinošću, grli dječjom razigranošću, igra se dječjim nestašlukom i pokazuje svoje majčinsko i očinsko lice.

Tako je bilo i u mojem djetinjstvu. Već na Badnjak bilo je veselije nego inače, unatoč postu koji nas je taj dan očekivao. Trebalo je usjeći badnjake za tri najmlađa člana obitelji, koje smo navečer unosili u sušnicu obasipani pšenicom i kukuruzom i uz pozdrave: “Na dobro vam došla Badnja večer” i odgovor: “I s tobom Bog da zajedno”. Stavili bismo hrastove badnjake, od manjeg prema većem, na ognjište i uz ugodan razgovor i pokoju čašicu vina ili rakije pripremali se za polnoćku (dobro, mi najmlađi ipak malo drukčije).

A polnoćka u Radišićima pokraj Ljubuškog bila je zaista posebna. Išlo se u skupinama, sačekivali smo se mi iz istočnog dijela sela kod Nikole Tonkina kuće, a s Hrastove Glavice spuštala se vesela povorka uz zvuke harmonike maestra Peđe. Pjesma je odjekivala do kraja sela. Očula se nakon mise pokoja petarda, i ponešto jače, ali to nije remetilo mir i svečanost božićne noći, kojoj je nedostajala samo poneka pahulja da bi bila posve savršena. Ali, daleko smo mi od Like.

Božićno jutro obično je počinjalo uobičajenim pozdravima: “Hvaljen (Faljen) Isus! Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!” Nakon jutarnjeg objeda i darivanja jabukama i narančama ukućani bi išli na groblje Krvnicu, na božićnu Svetu misu. I nakon izgradnje crkve Krvnica je ostala simbol vjere, ali i teške i krvave povijesti. Nakon Mise pred crkvom je nastavljeno narodno veselje. Pjevala se ganga (kakav Eurosong!), nazdravljalo se rakijom i častilo suhim smokvama, orasima, grožđicama, ćupterom i domaćim kolačima. Stariji pamte i kola, odnosno sila, koja su se formirala po prezimenima na malenim gradinama ispred groblja.

Po povratku u obiteljske domove ukućani su se okupljali oko obiteljskog stola. Palile su se tri svijeće u hrvatskim bojama, i u ona vremena, u znak sjećanja na pokojne članove. Troje od nas za stolom odabralo bi svoju svijeću, a čiji je plamen bio najviši toga bi čekao dug život. Domaćin ili najstariji unuk palio ih je predmoleći: “U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.” Ukućani su se istovremeno prekrižili, nakon čega je slijedila molitva. Unatoč počesto teškim uvjetima, za Božić nije ničega nedostajalo. Na stol bi se iznijela razna jela, neizostavna je bila meza i sarma. U popodnevnim se satima obično obilazilo bliske susjede i čestitao Božić. Večera je, također, bila uz božićne svijeće. Po pravilu se sakupljalo više obitelji (od braće i sestara). Svijeće su se gasile korom kruha umočenog u crno vino i to redoslijedom paljenja. Veselje se znalo nastavljati do kasno u noć.

Tako je nekad bilo. A opet, i ne tako davno. Danas se čuvaju običaji, iako se uvode i novi, koji će možda za stotinjak godina promijeniti način slavljenja Božića. Međutim, ništa neće promijeniti njegovu bit, a to je Božja ljubav darovana cijelome svijetu.

 

---

Foto: unsplash.com