Tko je ukrao reprezentaciju?

Opet smo na svjetskom. Stvarno smo dobri. Ako samo pogledamo tko sve nije tu, onda je uspjeh još i veći. Dok Talijani i Nizozemci budu na godišnjem naše zvijezde će predstavljati svoju zemlju s rukom na grudima i žarom u očima. Mala slatka Hrvatska. Europski Brazil. Romantika.

„Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao?“

Je li zapravo sve tako bajno?
Zašto većina navijačkih skupina ne prati reprezentaciju kao nekada?
Zašto su naši igrači omiljeniji u svijetu nego u Lijepoj našoj?

Ne tako davno naša reprezentacija je bila snažan faktor koji nas je punio samopouzdanjem i gurao nezaustavljivo naprijed. Fanatično se živjelo za i sa reprezentacijom. Doći do karata za utakmice bila je lutrija.
Sjećam se trenutaka kada su studentima nudili po 700 – 800 eura za komadić papira koji ih je vodio na tribinu uz svoje idole i glatko su to odbijali. Radili su mjesecima da odu na drugi kraj Europe i budu uz reprezentaciju.
Danas i ne pomišljaju na put u Rusiju.

„… izvrnute vrijednosti, strah samo strah“

Teško je vratiti izgubljeno povjerenje. U nogometni savez javnost ne vjeruje. Igrači su na dobrom putu da sustignu savez. Kapetan, uz maestralne igre, na naslovnicama zbog utaje poreza i promjena iskaza na sudu, a nije jedini.

„Kakva je to istina kad s druge strane je laž?“

Izbornik je, začudo, dobio podršku. Ima potreban mir i samostalnost da vodi ekipu. Barem tako izgleda. Znamo da se kroz reprezentaciju najbolje dižu cijene igračima i sigurno će opet pritisci na njega biti ogromni. Velikih dilema nema. Osim lijevog beka, trećeg golmana, četvrtog stopera i šestog veznog. Stvar je kozmetičke prirode koja će ipak otkriti u kojem smjeru izbornik želi naprijed.

„Gleda gdje su znakovi, kojim putem krenuti?“

Svjetsko prvenstvo je šlag na torti savršenog sustava. Nagrada predanom radu stotine trenera i tisuće djece na nogometnim terenima. Da, u Švicarskoj, pa i u Austriji. Možda i u Rusiji.
Nikako u Hrvatskoj. Nažalost. Pogledamo li samo našu prvu ligu, jednu od najbesmislenijih liga u Europi, sve je jasno.
Imamo četiri ozbiljnija kluba i četiri koja ni sama ne znaju kako preživljavaju. Dva u sredini iz koje ne mogu ni gore ni dolje. Da nema Hajduka, kojeg u prosjeku gleda oko 10 000 ljudi, u ligi bi prosjek gledatelja po utakmici bio broj članova uže familije igrača.

„Može li itko reći gdje je put ka sreći?“

Svjetsko prvenstvo je pred vratima i na papiru stvarno imamo izvrsnu ekipu koja nešto mora pokazati i na terenu. Dojma sam da nikad nismo bili ovako moćni i kompletni. Super iskusni, s jako puno prostora za taktičke vratolomije. Pogledamo li klubove u kojima igraju i trofeje koje naši igrači osvajaju izvan Hrvatske, jasno je da ova ekipa vrijedi i možda može čak ponoviti Francusku 98`.

…„srca tvrda k’o kamenje“…

Stvarno želim da prvenstvo bude okidač za rješenje ključnih problema u našem nogometu. Ne radi se o zaraćenim stranama kako se često govori. Radi se o uklanjanju korumpiranih, nesposobnih i onih koji rade samo za interes uske grupe ljudi.
Eventualni rezultatski uspjeh samo će učvrstiti njihove pozicije i to je nešto što nikako nije dobro. Ovaj narod ima snage, volje i moći riješiti svoje probleme, pa tako i one nogometne. Čvrsto sam uvjeren da će to i napraviti.

1. Subašić, Kalinić……(Livaković, Vargić, Letica)
2. Ćorluka, Lovren, Vida, Vrsaljko, Jedvaj…..(Ćaleta-Car, Mitrović, Nižić, Benković, Strinić, Pivarić, Sosa, Barišić)
3. Modrić, Rakitić, Brozović, Kovačić, Badelj, Pašalić, Rog…. (Vlašić, Bradarić)
4. Mandžukić, Kalinić, Perišić, Kramarić, Rebić, Pjaca…. (Santini, Čop)

Na papiru izgleda jako dobro. Šteta što papir ne igra.

„Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami!“

 

---

Izvor: Ivan Markotić (Ivanov Sportski Pogled) | Foto: Pinterest