TJEDAN VELEBITA Pastirski stanovi, zmije i voda iz šterne – LIKACLUB u avanturi na Velebitu

Tena Brnad

Prepušteni zaboravu i zubu vremena, u južnom dijelu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit nalaze se brojni ostatci pastirskih stanova. Radi se o kamenim skloništima u kojima su živjeli pastiri sa svojim obiteljima kada su ljeti selili u planinu u potrazi za pašnjacima.

Stotinama godina naši predci su odolijevali surovim životnim uvjetima planine, a kako se nekada živjelo na Velebitu, proteklog vikenda iskusio je i tim portala Lika Club. U sklopu našeg teambuildinga na Velebitu proveli smo dva dana u obnovljenim pastirskim stanovima na autentičnoj lokaciji na Alanu.

Naša pustolovina započela je okupljanjem u Senju, a do Alana smo stigli panoramskom cestom iz pravca Jablanca. Uspon na Velebit se poprilično odužio zbog bezbroj stajanja uz prekrasne vidikovce koji su s porastom nadmorske visine postajali sve spektakularniji.

Foto: Josip Durdov

Stan mrke strizibube

Pastirske stanove smo pronašli podno vrha Alančić, uz sam rub duboke šume, u neposrednoj blizini ceste i planinarskog doma. Već na prvi pogled oduševile su nas tradicijske kuće izgrađene od kamena i prekrivene šindrom. U pastirskom “selu” se nalazi ukupno 6 stanova, a tri su namijenjena za smještaj, dok preostala tri služe kao info-centar, drvarnica i poljski wc.

Foto: Josip Durdov

Svaki stan nosi ime prema jednoj vrsti važnoj za Park, a mi smo boravili u Stanu mrke strizibube. Na raspolaganju nam je bio drveni stol s klupama, priručna kuhinja s priborom za jelo i štednjak na drva. U prizemlju su se nalazila dva kreveta, te još šest na maloj galeriji do koje se penje smrekovim ljestvama.

Foto: Josip Durdov

Pogled na Mirovo

Nakon istraživanja pastirskih kućica, okrijepili smo se domaćom hranom i tikvicama koje je na plinskom kuhalu pripremio Josip. Svatko je iz ruksaka izvadio poneki suhomesnati specijalitet i na kraju smo imali pravu malu gozbu. Nakon ručka došlo je vrijeme za izlet, a kako je poslijepodne već odmaklo, odabrali smo kratku stazu do obližnjeg vrha Buljma. Prema Buljmi smo krenuli od planinarske kuće, preko južnog dijela Premužićeve staze.

Foto: Josip Durdov

Slijedili smo planinarske oznake koje su nas vodile kroz zanimljivu šumu prepunu bijelih kamenih blokova, a posebno nas je oduševio pogled na dolinu Mirova. U prošlosti je Mirovo bilo veliko ljetno planinsko naselje, o čemu danas svjedoče brojni ostaci kamenih kuća, štala, suhozida i bunara. Gledajući tragove naših predaka, cijelim putem smo razmišljali o Podgorcima i njihovom teškom životu u surovim velebitskim uvjetima.

Foto: Josip Durdov

Uživanje na Buljmi

Nakon slikovite šume, došao je naporniji i zahtjevniji dio puta, uspon po grebenskoj stazi prema vrhu Buljma. Penjali smo se po bijelom kamenju dok nam se s jedne strane pružao pogled na Liku, a s druge na more. Naš trud se isplatio jer smo s vrha na 1451 m n.v. uživali u pogledu na Jadransko more i otoke iz gotovo ptičje perspektive. Jozefina i Josip su iskoristili priliku da snime veliki broj predivnih fotografija.

Foto: Josip Durdov

Nakon uživanja na Buljmi, sunce je padalo sve niže i došlo je vrijeme za povratak. Strmom stazom počeli smo se spuštati prema cesti i pastirskim kućicama. Cijelim putem dobro smo pazili da ne gazimo po mekanoj i dubokoj travi koja je rasla oko staze, a da je naš oprez bio opravdan, pokazalo se kad se na puteljku iznenada pojavila zmija. Nekoliko napetih trenutaka smo se gledali oči u oči s ovim stanovnikom Velebita, a onda je zmija nastavila svojim putem.

Foto: Josip Durdov

Tajanstvena žičara

Nakon silaska s Buljme,  prošli smo pored zapuštenih željeznih tornjeva povezanih žicom. Znatiželja nam nije davala mira i potražili smo domara planinarske kuće kako bismo ga upitali o čemu se radi. Ljubazni čovjek nam je objasnio da je to žičara za prijevoz trupaca s Velebita koja vodi od Alana do uvale Stinica. Radila je svega nekoliko godina i ostala je gospodarski neiskorištena, a gradili su je u strahovito teškim uvjetima politički zatočenici kaznionice na Golom otoku.

Foto: Josip Durdov

Nakon planinarskog izleta, druženje smo nastavili ispred svoje pastirske kućice. Pala je još jedna gozba, nakon čega smo degustirali tekuće stvari iz ruksaka poput Josipovog domaćeg napitka s intrigantnom naljepnicom “L.V.”. Oni manje hrabri “L.V.” su kombinirali s Coca-Colom koju su grabili kutljačom iz lonca. Coca-Cola je spletom okolnosti završila u loncu ranije, kad nam je zatrebala boca za vodu.

Foto: Josip Durdov

Jedna loša ideja

Iako je bio kraj lipnja, na Velebitu su noći hladne, i unatoč dekama i poplunima koji su nas čekali na krevetima,  ženski dio tima zabrinuo se zbog spavanja u hladnoj kamenoj kući. Kako smo imali na raspolaganju peć i košaru s drvima, došli smo na ideju (koja će se kasnije pokazati veoma lošom) da zapalimo vatru.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja s vlažnim papirom, uz pomoć suhih grančica koje smo skupili u šumi (Hvala, Iva!) vatra je zapaljena. Kuća se ugrijala i više nego što smo očekivali te se odlazak na spavanje pretvorio u pravu saunu. Dok smo se Jozefina i ja “kuhale” u krevetima u prizemlju, najteže je bilo Ivi, Anti i Josipu koje su zapali kreveti na galeriji ispod krova, gotovo iznad peći. Dok smo čekali da se peć ugasi i kuća rashladi, vrijeme smo kratili zanimljivim igrama riječima.

Foto: Josip Durdov

Iako smo zbog “saune” zaspali tek oko tri ujutro, iduće jutro smo dočekali odmorni i došlo je vrijeme za povratak u stvarnost. Boravkom u pastirskom stanu na Velebitu na trenutak smo iskusili kako izgleda tradicionalni način života na planini, bez svih udobnosti koje pruža moderni dom. Na Alanu nema vodovoda, kišnica se prikuplja u kamenim rezervoarima – šternama, a struja je solarna. Štedjeli smo struju i dijelili jednu utičnicu na pet punjača, ali mobiteli nam nisu puno koristili jer unutar debelih kamenih zidova ionako nema signala. Izvlačili smo vodu kantama iz šterne, prali suđe i održavali higijenu bez tekuće vode, a tu je i ono što nam je možda najteže palo – odlazak u poljski WC.

Foto: Josip Durdov

Iznenađenje za kraj

Bili smo sretni što smo se nakratko isključili iz svakodnevnog života i okušali se u avanturi odmora u skladu s prirodom. Spakirali smo stvari i nakon treće gozbe (tada smo se već zaželjeli kuhane hrane) oprostili smo se s pastirskim kućicama, a dok smo napuštali Alan, Velebit nam je priredio prekrasno iznenađenje za kraj. Dolina Mirova kojoj smo se jučer divili bila je prepuna životinja koje su uživale u svježoj travi.

Foto: Josip Durdov

Ostatak dana iskoristili smo za posjet Krasnu i Kući Velebita, a na povratka smo zastali i u Adrenalinskom parku u Crikvenici o čemu smo pisali OVDJE.

Kako je izgledala naša pustolovina na Velebitu, pogledajte u galeriji fotografija!


Foto: Josip Durdov (LIKACLUB)

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u