TJEDAN SJEVERNOG VELEBITA Mjesto gdje su hajduci, gorske vile i jedna neobična životinjica pronašli svoj dom

Tena Brnad

U serijalu “Tjedan destinacija” i ovog ljeta donosimo zanimljive i malo poznate činjenice o bogatoj prirodnoj, kulturnoj i povijesnoj baštini turističkih destinacija Ličko-senjske županije i šire. Drugi  tjedan trećeg izdanja serijala posvećen je sjevernom Velebitu.


Strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi jedan je od najljepših i najnepristupačnijih predjela sjevernog Velebita. Priroda je ovdje stvorila neobično carstvo krša, skupinu nazubljenih i oštrih stjenovitih vrhova koji se uzdižu iznad dubokih jama i provalija.

Osim po različitim prirodnim oblicima u kršu koji privlače brojne planinare i avanturiste, područje rezervata poznato je i po biljnom pokrovu koji se očuvao u gotovo iskonskom obliku. Tajanstveni podzemni svijet ispod Hajdučkih i Rožanskih kukova jednako je zanimljiv poput nadzemnog, a u narodu se prepričavaju i brojne legende o ovom mjestu. Tu su svoj dom pronašli hajduci, gorske vile i jedna neobična životinjica, a više o svemu otkrivamo u drugom nastavku Tjedna sjevernog Velebita.

Kako su planinari “podijelili” kukove

Hajdučki i Rožanski kukovi se sastoje od pedesetak kamenitih vrhova visokih preko 1600 metara. Kako su nestankom starog velebitskog stanovništva i njihova izvorna imena otišla u zaborav, kukovi danas nose nazive po planinarima značajnima za Velebit. Svoje toponime tako su dobili Ivan Krajač (Krajačev kuk), Josip Pasarić (Pasarićev kuk), Ante Premužić (Premužićev toranj), Josip Poljak (Poljakov toranj), Dragutin Hirc (Hircov kuk), Vjekoslav Novotni (Novotnijev kuk) i Ljudevit Rossi (Rossijev kuk).

Iskonske bukove šume

Područje Rožanskih i Hajdučkih kukova po svojoj prirodi je vrlo neprohodno te još ima predjela na koje ljudska noga nikad nije kročila. Posebna vrijednost rezervata je 1289 hektara bukovih šuma koje su upravo zbog nepristupačnog terena do danas ostale gotovo nedirnute. Pod težinom dubokog snijega i izložena jakom vjetru, stabla su izrasla u neobičnim, kvrgavim i patuljastim oblicima. Zbog svoje izvornosti, geografskog položaja, starosti i veličine bukove šume u Sjevernom Velebitu i Paklenici su 7. srpnja 2017. godine upisane na UNESCO-v popis zajedničke svjetske baštine 13 zemalja.

Hajdučki zavjet

Hajdučki kukovi ime su dobili po hajducima koji su se, prema pričanju naših starih, u prošlosti tamo skrivali. Legende spominju da je područje kukova bilo utočište podgorskim hajducima koji su se borili protiv turske i austrijske tiranije, poput poznate hajdučice Mare o kojoj je narod ispjevao i brojne pjesme. Priče kazuju da su hajduci izginuli u borbi s austrijskim vojnicima, a iza njih je ostalo zakopano golemo blago. Generacije Podgoraca su ga pokušale pronaći, no nisu uspjele zbog svoje lakomosti – na blagu je hajdučki zavjet i može ga otkriti samo onaj tko će ga podijeliti potrebitima.

Legenda o vilama i vilinskoj vodi

Dok su Hajdučki kukovi vrlo teško prohodno područje, u ljepotama Rožanskih kukova mogu uživati i posjetitelji nenavikli na planinarenje, a sve zahvaljujući poznatoj Premužićevoj stazi koja omogućuje jednostavan prolaz do kukova bez teških uspona.

U imenu Rožanskih kukova nalazi se biljka rožica (ruža), a stari Podgorci vjeruju da se na ovom mjestu nalazi vilinska voda uz koju borave vile. Legenda kaže da je neki podgorski lovac, tragajući za divljim mačkama, jednog jutra stigao do Rožanskih kukova gdje je pronašao čistinu s malim jezerom obraslim lopočima. Na velikim listovima lopoča ležale su tri djeve u prozirnim haljinama koje su ga počele pozivati k sebi, no u tom trenutku se pojavilo sunce i vile su pobjegle. O svom doživljaju lovac nije volio pričati jer se bojao da mu ljudi neće vjerovati. Ipak, jednom prilikom je u gostionici u Jablancu popio nekoliko čašica previše i ispričao prijatelju što je vidio. Priča se ubrzo pročula i mnogi su ispod Rožanskih kukova pokušali pronaći vilinski izvor, no do danas nisu uspjeli.

Tajanstveni podzemni svijet i velebitska pijavica

Duboko u utrobi Velebita, ispod Hajdučkih i Rožanskih kukova, nalazi se veliki broj špilja koje spadaju među najzanimljivije speleološke lokalitete na svijetu. Ovaj tajanstveni podzemni svijet ostaje skriven od očiju posjetitelja jer ulaz u jame nije moguć bez posebnog znanja i opreme, a teren na kojem se nalaze teško je prohodan i može biti izuzetno opasan.

Najznačajnija je Lukina jama otkrivena 1992. godine, nazvana po Ozrenu Lukiću – Luki, speleologu i hrvatskom vojniku koji je poginuo u Domovinskom ratu na Velebitu. Istražena do dubine od 1431 metar, Lukina jama je najdublja jama u Hrvatskoj i 14. najdublja jama na svijetu.

Za uron u Lukinu jamu bilo je potrebno 100 speleologa koji su u jamu spustili preko 200 kg opreme. U njoj je 1994. godine otkrivena nova životinjska vrsta, do tada nepoznata velebitska pijavica (Croatobranchus mestrovi). Pijavica je mliječnobijele do žućkaste boje, bez očiju i dvospolna je. Obitava uglavnom na dubinama ispod 500 m i potpuno je prilagođena životu u podzemlju. Njen život, o kojemu se i dalje vrlo malo zna, samo je jedna od mnogih tajni Hajdučkih i Rožanskih kukova koje još čekaju znanstvenike i speleologe da ih otkriju.

 

 

 

Izvori:

Šime Balen, Velebit se nadvio nad more… : putopisni zapisi s planine, Planinarsko ekološko društvo Duga, Zagreb , 1999. 
Krunoslav Milas, Vile iz naših gora i planina, Hrvatski planinar 4, 2002.

 

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u