Svemu unatoč: Zagrljaj neba i zemlje

Kažu da živimo u vremenu dalekog Boga. On je tamo negdje, u oblacima, poigrava se našim sudbinama, drži nas na dlanu, ponekad zaplješće rukama, zaboravljajući kako smo mi tu, pa u naše živote unese nemir i stradanja, oluje i vihore, tsunamije i ratove, ubojstva i prijevare.

Svijet često zamišlja upravo takvog Boga- apsolutno Biće, tvorca svemira, koji taj isti prepušta vrtlogu povijesnih zbivanja, iskušava nas i čeka pogrješan korak, kako bi mogao pokazati svoju svemoć i osmisliti neku novu kaznu. Tako će mnogi suvremeni deisti zanijekati Božju blizinu, prešutjet će stvarnost Utjelovljenja i smisao križa, umuknut će o Božjoj poruci spasenja svakom čovjeku, o kucanju na vrata ljudskog srca, o Bogu koji nas prožima i s nama diše, vodi nam korake i usmjerava naše namisli i nastojanja, svojom nas Riječju hrabri i zove, priča s nama i raduje se svakom povratku s puta bezdana. Mnogi su slijepi od vlastite taštine i ne primjećuju gorući grm, buktinju ljubavi usred svijeta, Božji misterij svima darovan očinskom brigom i nježnošću majke.

U lipnju 1981. zbio se nesvakidašnji događaj. U malom hercegovačkom selu Međugorju, na Ivandan, ukazala se Gospa, kako to obično biva kroz povijest Crkve- djeci. Otvoreno dječje srce spremno je bez puno pitanja prihvatiti očima i razumu neshvatljivo, iako se neki sutradan nisu vratili. Dan poslije, 25. lipnja, ponovo se ukazala i tada je krenula poruka mira cijelome svijetu. Poziv na mir, molitvu i obraćenje bio je toliko intenzivan da se katkad činilo suvišnim uporno ponavljanje. A Gospa je pozivala: “Mir, mir i samo mir!” Točno deset godina kasnije dogodio se rat, najprije u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini pokazao je svoje najkrvavije lice. Krvlju plaćena samostalnost, vojnici s krunicom oko vrata, strah i očaj, nepregledne kolone izbjeglica, spaljene crkve i domovi, zadah smrti i beznađa postale su svakodnevne slike, a iz Gospina Međugorja pozivalo se na mir. Molitva nikad nije bila jača, i urodila je plodom- strahote su ublažene, rat je završio, a Gospa je ostala. I njezine poruke. I tako već trideset godina. Kad je jedna od vidjelica na inzistiranje svećenika pitala Gospu dokad se misli ukazivati, ona je blago upitala: “A zar sam vam dosadila?” Više je nikad nisu tako nešto pitali. Katolička crkva, koja je s pravom oprezna u priznavanju ovakvih nadnaravnih događaja, ima svoje jasne kriterije, komisija koja ispituje događaj zasigurno je sastavljena od stručnjaka i duhovnih autoriteta, ali u cijeloj priči možda zaboravljaju sagledati stvari očima djeteta koje se raduje svojoj majci. I danas se u Međugorju događa Isusov dar apostolu Ivanu: “Evo ti majke”.

A majka je uvijek tu kad je potrebno, kad svi u nas posumnjaju ili nas napuste ona ostaje i tješi, podiže i voli, svojim blagim majčinskim likom daje nam sigurnost i nadu, opominje i savjetuje. I baš kao što je bila među učenicima na dan Pedesetnice, tako i danas živi sa svojom Crkvom i neumorno nas zagovara pred svojim Sinom. Unatoč svemu što naš pogled pokušava odvratiti od križa i presvete euharistije, unatoč zalutalim koracima koji hrle ususret profitu i zaradi, unatoč ponekad zaboravljenoj istinskoj poruci Međugorja, ono ostaje zagrljaj neba i zemlje, tiha blagost koja daždi s nebesa, besplatna Božja milost darovana čovječanstvu da ga izdigne iz kaljuža sebičnosti i grijeha. Zato Međugorju nije potrebno brzo priznanje, ono je priznato u srcima milijuna koji su preko Majke pronašli Sina. I to je najveća snaga Međugorja. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Iako, tamo gdje Bog sagradi katedralu, sotona će barem kapelicu.

Međugorje. Tako nam je blizu. Jesmo li zahvatili s izvora milosti? Ili nam je Gospa dosadila?

I tako već trideset četiri godine.

---

 

Tekst: Plamenko Nosić