STYRIA: SCOOL akademija – Kad sve završi ljudi ostaju!

Dok kavom nadražujem svoje okusne pupoljke hvatam se kako s osmijehom na licu blejim u prostranstva ničega. Osmijehom koncizno dohvaćam doživljaj, ljude i neporecivo iskustvo. Osjećam kako sam još jedan korak bliže da srastem sa samim sobom, s htijenjima i osvajačkim željama. Treba osvojiti taj svijet, čovjeka i sebe, a Styria SCOOL mi je omogućila da još svjesnije koračam van kruga komfor zone i vjerujem kako se tamo nalazi ono što mi treba. Možda ja. Možda ljudi, a svijet je svugdje, samo nije svugdje tvoj. Puno je tih svjetova u svijetu i moraš se usuditi pronaći ga.

Ako bih od početka počeo progovarati o novostečenim znanjima od strane Styrijinih umjetnika izgubio bih sebe, a negdje podsvjesno su mi tamo govorili kako vrijedi biti svoj, pa čak i kada nisi svoj najviše što znaš biti, jesi, samo te malo strah. Ipak, prijeđimo na stvar, naša priča počela je u studenom ove godine. Dvadeset mladih, mahom nadobudnih i ekscentričnih studoša dobilo je svoju priliku. Hrabro smo zakoračili po nova znanja, potvrditi htijenja, upoznati i otkriti se.

U trenutku dok ovo pišem avantura je pri kraju. STYRIA: SCOOL akademija na samom je kraju, a to je onda kada profići procjenjuju valjanost naših projektnih zadataka. Kroz posljednjih dva mjeseca vikendom nismo odmarali, radili smo. Dobili smo jedinstvenu priliku ispuniti još poneku praznu duplju u sebi. Baš onako kako bismo svi to trebali. Dva mjeseca za misliti i hrabro potvrđivati svoje izbore. Prilika za učiti i usvojiti pregršt novih obrazaca komunikacije i pristupanja u rješavanju problema.

Sjećam se kada sam prvi puta zakoračio u dveri najveće medijske grupacije. Bio sam nervozan ne znajući što me čeka i s kakvim ljudima ću dijeliti prostorije narednih dva mjeseca. Neki su to odagnali osmijehom, neki su nervozno tipkali po mobitelu, a neki su kao ja, promatrali. U svakom nešto različito, a baš te različitosti međusobno su nas spajale i odavale misiju SCOOL-a. Trebalo je samo postati dijelom te kohezije i uspjeli smo. Itekako smo uspjeli.

Tjedni su prolazili u učenju, naučili smo mnogo iz različitih Styrijinih odjela. Zapisali smo, usvojili, primijenili i zavoljeli. Neki sebe, neki svoje izbore, a neki korporaciju u kojoj su poželjeli ostajati. Iznova i iznova, bez dlana ispod brade koji ima zadaću pridržati ti glavu i omogućiti da profesor misli kako ga slušaš. Ne slušaš naravno, ali Styrijine umjetnike jesmo. Dani su zbilja prolazili, nonšalantno, a naše nutrine su žudjele za još. Još znanja i još dolazaka vikendima kada naši kolege s fakulteta ustaju u podne, ali neka im, niš’ od toga, a od nas svašta. Promatrao sam tih 18 ljudi i u svakom nešto nesvakidašnje, nešto genijalno i neviđeno. Naravno u svakome i nešto što nas može iziritirati i iznjedriti potrebu za negodovanjem i negoduješ malo, ali brzo završiš jer isti su to veliki snovi u malom čovjeku, ista borba i želja da zauzme svoju poziciju u ovom sumornom svijetu. Pronalazili smo se u slučajnostima, primjenjivali ono što smo mahom znali na konkretnim zadatcima. Ispoljavali smo svoje potencijale na najžustriji mogući način, ponekad se mišljenjima sukobljavali, no ipak pronalazili rješenja. Učenjem o relevantnosti grupnog rada i ukrštavanjem različitosti potencijala učili smo o svoj lepezi znanja koja je potrebno posjedovati kako bi pronalazili valjana rješenja i kako bi jedan poslovni entitet dosezao uspjeh nalik Styrijinom.

Zadnji vikend, dok je Palmira, naša vjerna prijateljica i voditeljica SCOOL-a s oduševljenjem progovarala o 6. generaciji, negdje nam je natuknula kako smo hrabro zakoračili na velika vrata, no predstojalo je odabrati. Morali smo odabrati jedni druge, no kako tek psiholozi jednostavno potezanje za rukav znaju zakomplicirati ne možete ni zamisliti. Iz zbira riječi u kojima si potraživao jednu za sebe trebao si naći nešto što imaš i želiš da netko drugi ima ili nemaš, ali misliš da bi baš to valjalo imati. Svi smo pohrlili izabrati najbolji tim za sebe. Ljude s kojima ćeš proživjeti naredna tri tjedna. Ljude s kojima ćeš živjeti ideju i olako ne samo zaobilaziti, već prepreke ostaviti toliko dalekima da te ne mogu sustići. Pronašli smo svoje riječi i prošetali auditorijem, nosila nas je glazba, a dok su neki panično pogledavali kako ne bi izgubili željene članove tima, drugi su se prepustili čarima HR-a. Iako naizgled smiješno, našli smo se u riječima koje su ispričale naše priče. Tako sam ja dobio svoje Dive. Otkrili smo tako međusobno poneke od naših nesigurnosti, naučili koristiti svoje i tuđe snage. Manjak vremena i mentora koji se bori s mogućnosti dobivanja vodenih kozica nisu nas mogle spriječiti da uigrano žiri profesionalaca provedemo kroz ideju. Uspješno, a greške k’o greške, svima se dese.

U svim tim izazovima naš rad postao je više od rada na projektu, toliko da sada zazivamo trenutku sastajanja i dogovaramo nove susrete. Tada sam shvatio kako ono najljepše s akademije tek predstoji proživjeti, a to je prijateljstvo. Danas i samo nekoliko tjedana nakon jasno potvrđujem kako sam odabrao dobar tim. To su moje cure, moje Dive, a mi smo priča koja će živjeti. To su cure koje su me raskrinkale. Upoznale poneku moju nesigurnost i koristile moje snage. To su cure koje su se trudile upoznati me. Otkrile su me, na isti način na koji me otkrio SCOOL.

Želje su u nama, a pred nama, pred nama svijet mogućnosti!