Ples s vragom

Štuka

Igor Orešković

Marko je oduvijek imao potrebu izvana se doimati agresivan. Promijenio je školu, došao iz drugog grada, trebalo je svima pokazati zube i mišiće da znaju s kim imaju posla.

Sjećam se dana kad sam ga upoznao, bilo je baš zanimljivo. Bili smo sedmi razred. Vrtio je priču o sukobu sa nekim misterioznim specijalcima koje je navodno pretukao. Društvo u školi je ispočetka sve skupa upijalo jer nismo znali o čemu se radi. U Otočcu, a posebice u okolnim selima rijetko se koristio izraz specijalac. Nismo ih nikad ni vidjeli.

Tko se uopće trudio pratiti Markovu priču zamišljao je čovjeka u policijskoj uniformi koji zna borilačke vještine, ja sam svom specijalcu prilijepio glavu Jean-Claude Van Dammea. Doduše bilo mi je teško zamisliti scenarij u kojem Marko tuče četiri Van Dammea koliko god slikovito se on trudio opisati situaciju, ali nema veze. Pošto je došao iz većeg mjesta pretpostavljao je kako je ta priča najbolja.

Što se u prvilu dešavalo ako se pročuje da netko novi tvrdi da je najjači, heh, tuča. Lokalni alfa mužjaci u školi nisu bili impresionirani Markovom pričom. Prvi ga je došao testirati čuvar igrališta Dane. Ako ćemo preciznije, duguljasti Ciganin koji je pao puno razreda za redom u osnovnoj školi i na kraju odustao, od škole, ali ne i od zlostavljanja slabijih na igralištu.

Dane je projurio kroz ulaz za đake čim je čuo komešanje nakon školskog zvona koje je označavalo veliki odmor. “Di je Štuka?” Pitao je malu grupicu koja se kretala ostaviti torbe ispred tehničkog. Među prozvanima sam bio i ja.  Naime Marko je usprkos pričama koje je širio ipak na kraju dobio nadimak koji je najbolje opisivao njegovu tjelesnu konstituciju, Štuka.

Svi smo se bojali Dane kao crnog vraga, jedva se umilio jednom prijatelju i uvjerio ga kako neće nas tući samo da mu kažemo di je Štuka. Rekli smo mu da dolazi ustrašeno znajući kako ništa lijepo neće uslijediti.

Marko se spuštao sa kata, među zadnjima je napustio razred i čim je ušao u hol progutao je knedlu. Prema njemu se, bahatim opuštenim korakom, kao neka rap zvijezda, kretao duguljasti Dane. Tko god da se slučajno kretao nasumično holom ubrzo je promijenio putanju jer je Danina pojava u samoj školi bila sad već prava rijetkost. Visio bi u holu jedino kad bi se postavili stolovi za stolni tenis prije prvenstva. Svima je bilo jasno kako je najmudrije skloniti se, tako je i bilo.

Oko Marka se napravio umjetni krug jer su svi đaci počeli hodati rubom hola, jedina dva aktera u sredini bili su on i Dane. Predstava je vrlo kratko trajala. Dane je pitao u hodu “Jesi ti Štuka?” Marko je odgovorio: “Jesam.” To je bio okidač za Danin udarac desnicom iz cijelog tijela preko ramena. Dane se znao tući, svu težinu prebacio je na lijevu nogu još uvijek u hodu a u desnu ruku je koncentrirao snagu. Kad je došlo do trenutka u koraku da se desna noga treba početi spuštati obrušio je desnicu na Markovo lice i nokautirao ga. Dani istinski nije bilo jasno zašto se stvorila frka oko tog “Štuke”. Nije se ni zaustavio, na licu mu je bio isprva izraz čuđenja, onda se sjetno osmjehnuo i produžio do igrališta raditi pametnije stvari, sigurno je tamo netko koga može ‘ljubazno’ zamoliti sendvič ili koju kovanicu.

Zanimljivo, usprkos dosta spektakularnom poniženju, Marko se nije dao, nije odustajao od svoje priče. Navodno ga je Dane uhvatio na prepad, nije bio spreman. Nitko se nije usudio previše mu proturječiti jer je situacija bila složena. Svi osnovnoškolci u Otočcu, osim klinaca s Bartola bojali su se Dane. Naime Dane je volio igrati nogomet u ulici Bartola Kašića i poput svakog ljudskog bića trebao je osjećaj pripadnosti. Upoznao je dečke iz ulice i njih nije dirao, jer su bili u neku ruku ‘njegovi’, vjerojatno je bilo i mnogo drugih pojedinaca s kojima je bio dobar, ali mi to nismo znali.

Uglavnom nedugo nakon okršaja s Danom pred Markom se našao još jedan izazivač željan obračuna, mali Željo. Dočekao ga je ispred dvorane dok smo izlazili sa tjelesnog i usprkos razlike u visini, Marko je bio za glavu viši od njega, Željo ga je uhvatio za vrat i pribio uz zid.

“Jesi ti Štuka?” “Jesam, pusti me.” Drhtavim glasom odgovorio je Marko. Željo nije bio previše emotivan u to vrijeme, elegantno je izvukao nešto što je sličilo na nož iz džepa i stavo Marku pod vrat na što se ovaj rasplakao. Željo je volio namignuti, pogledao je u svoju ekipu koja se smijala, sve stariji dečki njima je to bila predstava, pa onda u nas koji smo bili prestravljeni i vragolasto namignuo. Nakon što su svi shvatili neslanu šalu pustio je Marka i veselo odšetao sa sličnim čuđenjem i sjetnim osmjehom na licu kao i Dane. Željin nožić bila je igračka.

Uslijedilo je dosta zafrkancije na Markov račun. Kad god bi našli priliku spomenuli bi priču koju je tako uvjerljivo prije nekoliko dana sam on pričao. Kako je opasnom specijalcu izbio pištolj iz ruke, pa drugom uzeo nož, pa trećeg nokautirao, a četvrtog zarobio prijeteći mu nožem iza leđa i svi su navodno plesali taj ples. Nije nam bio jasan i dalje je ustrajao kako je priča istinita.

Nisam mogao odoljeti, kao seosko dijete, jednog dana izazvao sam ga da lomimo ruke u čemu je navodno bio pravi majstor. Objašnjavao mi je svakakve tehnike i pojašnjavao kako se to efikasno radi. Sebe sam uvijek stavljao među pet najboljih u školi u lomljenju ruke po nekoj osobnoj procjeni, ali uvijek s rezervom i poštovanjem. Bilo je puno vrijednih i jakih momaka s kojima se još nisam obračunao.

Marko je bio žilav, ali iznenađujuće slab, savio sam mu ruku već u prvoj sekundi i došao u položaj iz kojeg se njemu nemoguće izvući. Optužio me da imam klizavu ruku i da se koristim podlim trikom zarobljavanja njegovog palca, ništa mi to nije bilo jasno ali nema veze, idemo opet. Odmor je trajao petnaest minuta a prošlo je tek pet.

Zainteresirana grupica naših kolega se skupila gledati okršaj. U drugom pokušaju Marko je zauzeo nakošeni stav, probao me izgurati cijelom težinom tijela i nogama ali ruke su nam ostale ukrštene pod pravim kutem, nije imao dovoljno snage. Sjetio sam se trika koji sam pročitao u stripu i pomislio ovo bi moglo biti fora. U sljedećem Markovom nasrtaju pošto mi ponovno nije uspio skriviti ruku van pozicije devedeset stupnjeva tijelo mu je na tren klonulo. U tom trenutku pustio sam ga u svoju stranu garda nekih desetak centimetara na što se jako začudio jer kako to da sad pobjeđuje kad uopće ne upire? Trik lažne sigurnosti, svi mišići su mu bili opušteni i taman u tom djeliću sekunde koncentrirao sam svu svoju snagu u rame i povukao mu ruku snažno prema sebi što ga je dokrajčilo u trenu. Bio je istinski začuđen mojom navodnom vrhunskom tehnikom. Nije bilo tehnike, jednostavno je bio slabiji.

Kako je vrijeme prolazilo shvatio sam kako je Marko ustvari samo još jedno prestrašeno naivno dijete poslijeratnog kaosa. To je bio njegov način suočavanja sa stvarnošću. Umjesto tipične istočnoeuropske pesimistične taktike stalnog opreza, ispipavanja opasnog terena i adaptacije on je kroz mladost kročio glavom kroz zid.

Odrasli Igor našao je čak i ime za takvo ponašanje kombinacija optimizma i atomističkog modela razmišljanja. Naime kulturološki gledano ljudi se ponašaju poprilično predvidljivo s obzirom na okoliš u kojem žive. Fascinantno je koliko kvalitetno se neko ponašanje može opisati sa samo četiri riječi optimizam, pesimizam, atomizam i holizam.

Optimističan čovjek djeluje pod pretpostavkom najboljeg mogućeg ishoda u nekoj doglednoj budućnosti dok pesimističan stavlja naglasak na sve opasnosti koje prijete iz okoline. Atomist djeluje prvenstveno u svom interesu dok holist stavlja naglasak na suradnju.

Marko je bio optimist i atomist, rođen u okolinu gdje puno bolje opstaju pesimisti i holisti. Saznao sam poslije da se bavi postavljanjem podova ali nismo se vidjeli punih dvadeset godina.

Mladi biokemičar, rodom iz Saudijske Arabije, a školovan u Engleskoj i SAD-u, Hunter Maats na fascinantan način povezuje kulturološku adaptaciju i ponašanje ljudi. Hunter pokušava pokrenuti dijalog oko dobro poznatih utvrđenih znanstvenih činjenica i evidentnog manjka spoznaje današnjeg društva usprkos sve većoj dostupnosti znanja.

Nije van pameti pretpostaviti kako su prvi ljudi koji su se usudili otisnuti u Ameriku prije mnogo godina vjerojatno bili najoptimističniji članovi svojih društava. Isto tako lako se povezati s idejom generalnog pesimizma prosječnog stanovnika istočne Europe i Balkana danas.

Ako se uzme u obzir način proizvodnje riže koji je tradicionalno podrazumijevao veliku količinu suradnje lako je povezati koncept holizma sa kulturama dalekog istoka. Područja gdje se tradicionalno uzgajala stoka proizvela su agresivnije i atomistički nastrojene članove društva. Kako biti uspješan stočar? Pa jedan od pristupa je proširiti glas kako si osoba s kojom se ne valja zezati, opasan, agresivan, možda malo i lud, kako ti drugi ne bi prisvojili grla dok slobodno lutaju mutno označenim granicama. Tipični stereotipni oblici takve kulture bili bi Arapi, Mongoli, južnjaci u Sjevernoj Americi i stočari u Južnoj Americi i Australiji.

Otkud zapadnoj kulturi tolika opsjednutost granicama, specifično ravnim i pravilnim? Pa logično je ako ćemo se baviti poljoprivredom da je glavna stvar koju treba utvrditi međa. Ideja kreće od neke općine gdje postoji netko tko će intervenirati ako se međa ilegalno promjeni a širi se sve do granica države na koju se istom logikom pokušava primijeniti granična policija.

Dajem ruku u vatru ako venama Štukinih predaka nije tekla krv ponosnih stočara.


Foto: pixabay.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u