Strah je vrag

Djelomično, da. Koliko i zašto, teško je reći.

Nisam siguran kad sam točno prvi puta čuo ovu izreku ali tek mi je nedavnih godina ušla u uho kao nešto što se stvarno koristi kao poštapalica.

Nesiguran u etimologiju pojma probao sam kroz vlastitu prizmu shvaćanja protumačiti zašto bi izraz nekome mogao biti toliko privlačan. Na samoj površini vrlo je očito, vrlo se često bojimo nečega i jedna od najboljih metoda borbe sa strahom je suočavanje. Pošto je vrag jednim dijelom suprotnost arhetipične herojske figure kojoj većina ljudi svjesno ili podsvjesno teži, lako je pretpostaviti kako stoga mi sigurno nismo vrag i kako se mudro sa njim suočiti.

Pitate se, zašto mi je to toliko bitno, pa instinktivno mogu odgovoriti “whatever rocks your boat” (ako te to čini sretnim, uredu, mene nije briga), ali ne bi bio iskren, a u zadnje vrijeme pokušavam biti iskren pa eto, zato mi je bitno, kako bi rečenice koje izgovaram zastupale moju istinu a ne moju nesigurnost.

Siguran sam kako je ideja univerzalna jer se ako ništa proširila citiranjem velikog čovjeka i mislioca M. K. Ghandija. Neću se praviti kako poznajem indijsku kulturu, niti kako su mi bliske ideje koje je Ghandi širio ali činjenica da su ga mnogi smatrali svecem govori dosta.

O kojem se citatu radi, pa u osnovi “Strah je neprijatelj, većina nas misli kako je to mržnja, ali nije, neprijatelj je strah.” Ne bih pokušavao osporiti ideju jer je vrlo duboka ali moram ju provesti kroz svoj sustav shvaćanja kako bih ju uopće razumio.

Zašto smatram kako je ideja vrlo duboka, pa iz razloga što ako se izbacim iz svih ljuski shvaćanja, koje me štite od okrutnosti vanjskog svijeta, nemam problema sa prihvaćanjem njene istinitosti. Strah je neprijatelj. Da. Ako se proučim iz aspekta nesvjesnog predatora, moja zadaća je da hrabro lovim, razmnožavam se i istražujem. Ne smijem se previše bojati drugih predatora a ni prirode do te mjere da ju nemam hrabrosti istraživati.

S neprijateljem se lako suočiti jer je utjelovljenje onoga s čim se treba suočiti a u načinu postojanja bez svijesti nije toliko teško razabrati tko je neprijatelj. Naime većina životinja posjeduje vještinu koju možemo opisati kao svijest ili svjesnost u trenutku opasnosti, možemo ju nazvati i instinkt za preživljavanjem ili iznenadna optimizacija svih tjelesnih funkcija u svrhu preživljavanja. Problem životinje je što ne može ostati u takvom stanju stresa dugo, vrlo brzo se vrati u blaženo stanje “odsustva svjesnost” čim prođe opasnost.

Prokletstvo a istovremeno i blagoslov čovjeka je ta prokleta svjesnost. Zapadne kulture toliko su izmučene tom idejom da smo u konačnici smislili priču o rajskom vrtu, kako bi si predočili što se u stvari desilo. U trenutku kad smo se “probudili” bolno smo postali svjesni vlastite krhkosti u prirodi, ne samo krhkosti već i postojanja vremena, dakle smrtnosti. Što sad? Nema natrag, najbolje što možemo učiniti je nositi se s idejom da smo krhki i da ćemo umrijeti.

Ideja vraga (zmije) iz rajskog vrta u jednu ruku je ono što donosi bolne spoznaje i vječnu patnju ali vrag u tom kontekstu je isto tako i lučonoša jer nas je osvijestio. Problem koncepta straha je primordialan, seže daleko dublje u prošlost od koncepta vraga, naš mozak sposoban je aktivirati centre za strah bez ikakve potrebe za aktivnom kontinuiranom sviješću. Ideja vraga nije samo “onaj koji donosi bol i svjetlo” vrag je ujedno i arhetip “palog anđela”, svojevrstan najbolji učenik transcendentalnog bića koji je odlučio kako je nadišao učitelja.

Je li moguće dići se na nivo iznad transcendentalne spoznaje? Ne znam, ali znam kako prosječan čovjek ne samo da je daleko od toga, nego smo izbrusili mehanizam shvaćanja stvarnosti tako da pokušavamo što uže kanalizirati kognitivne sposobnosti kako bi uopće shvatili što se u stvari događa bez da smo u stanju konstantnog stresa.

Pojedinac može tvrditi kako meditacijom postiže više stanje svijesti, ne znam, nisam vješt u meditaciji, ali znam kako je moj sustav razumijevanja stvarnosti poput fotoaparata vrlo slabe razlučivosti. Obično kad šetam i opažam ili uđem u neku prostoriju skeniram okolinu za stvari koje bi mi mogle biti od koristi da ih upotrijebim na neki način, kao alat. Veliku većinu stvari koje postoje u potpunosti ignoriram jer niti su funkcionalne niti sjaje (nisu mi zanimljive).

Vrlo često učinim pogrešku i poistovjetim arhetip vraga sa idejom anti-Bog ali to nije točno, puno je složenije. Ako vrag ujedno predstavlja i lučonošu i odsustvo poniznosti i koncept kako je moguće imati kostur shvaćanja koji je sveobuhvatan bez potrebe za transcendentalnim, sve te stvari nisu anti-Bog, to je zbir svih maksimalnih ostvarenih i neostvarenih potencijala čovjeka sa fatalnom manom, ne ostavlja prostora za smislen odgovor na pitanje “Čemu živjeti?” Ako imamo sve odgovore gubi se potreba za kulturom, za pričanjem priča, ako su sve prepreke prevladane čemu težiti?

Zato kršćanstvo vrlo odlučno kritizira štovanje idola i ideologija, s jedne strane jer ideologije nude sve odgovore, s druge strane očito je na snazi i element neistine jer je kompleksnost svijeta i svemira daleko veći izazov od pronalaska odgovora samo iz jedne perspektive. Mislim kako su nam dokumentirani ratovi i bezočni masakri iz bliže povijesti jasan pokazatelj što se može desiti kad mislimo da znamo sve odgovore.

Strah definitivno ima elemente koji se djelomično preklapaju sa idejom vraga. Ako si lažemo mnogočega će nas biti strah jer nismo u doticaju sa stvarnošću. Ako lažemo drugima biti će nas strah njihove reakcije kad spoznaju da smo im lagali. Sa tim strahovima moguće se boriti istinom. Pretpostavimo da je moguće doseći ovu razinu, iako je prokleto teško riješiti se svih svojih laži, pogotovo onih najbjeljih.

Ostaje problem poniznosti, kako održati čovjeka koji je na putu istine u poniznom stanju u odnosu sa transcendentalnim a i u odnosu sa drugim ljudima? Odgovor uopće nije očit. Ako kročimo putem istine i oko nas je dosta neistine zašto se ne postaviti u superiornu poziciju nad svima ostalima koji lažu? Jedan aspekt arhetipa Oca je tiranin, zašto ne u takvoj situaciji postupati kao tiranin? Jedan aspekt arhetipa Sina je pastir, tko želi biti pastir skupini lažljivaca? Uvijek postoji opcija nametanja svoje istine drugima u “najboljoj namjeri”. Najboljoj namjeri za koga? Je li moja istina nužno i tuđa istina? To su teška pitanja i u tom slučaju uopće nije jasno u kojoj mjeri je istina kako je strah vrag.

Ostaje problem idola i ideologija, kako čovjeku koji tvrdi da ima sve odgovore dokazati kako nije u pravu? Nizovi mikroodluka kroz dugi period vremena mogu stvoriti vrlo kompleksne ličnosti. Kako se suočiti sa vrlo kompleksnom patološkom ličnošću na smislen način? Je li osoba uvjerena u vlastitu ideologiju uopće svjesna kako ta ideologija ne obuhvaća pravu stvarnost u potpunosti. Ako ju propagira dug period vremena, vjerojatno je. Koliko laži je takva osoba morala ispričati samom sebi i drugima kako bi sačuvala vlastiti razum? Vjerojatno jako puno. Trebamo li se bojati takve osobe? Trebamo. Ni u ovom slučaju nije kasno je li strah vrag.

Da se razumijemo postoje načini, neefikasni ali postoje kao alternativa strahu u takvoj situaciji. Jedna opcija je primordialna, reagirati bez svijesti do trenutka kad smo ugroženi, naš organizam će se pobrinuti za ostalo, aktivirati će nam se sustavi koje nazivamo instinkt za samoodržanjem i biti ćemo u stanju fizički se obračunati pa i ubiti. Koliko pojedinaca je spremno prepustiti se arhetipu “boga rata” u sebi? Čak i ako preživimo, kako poslije živjeti sa sobom? Jedna opcija je preuzeti teret pastira. Psihijatrijska liječenja vrlo teških patoloških slučajeva nerijetko traju godinama, bez garancije za uspjeh. Jesmo li spremni posvetiti godine života nekome samo kako bi mu bili pastir bez garancije kako će naš trud uopće imati efekta? Reći ćemo ovisi o osobi, ali u pravilu ne, osim ako smo psiholog, psihijatar ili svećenik.

Strah je strah, a vrag je vrag, doduše, ponekad surađuju.

 

---

Foto: pixabay.com