Stazama Winnetoua

Eh… ako igdje možete upotrijebiti onu rečenicu „ljubav na prvi pogled“ onda je to baš tu, na rijeci Zrmanji. Vi i Zrmanja. Strest će vas od palca do glave, ispuniti vam krvotok svojom iskonskom, čistom ljepotom zbog koje ćete se joj uvijek vraćati. Garantiram.

Prosječni putnik primijetit će rijeku ako kojim slučajem prođe kroz Obrovac, mjesto za koje bi mogli reći da se nalazi na prijelazu iz Like u Dalmaciju. Autoput ga je stavio izvan ruke, tako da po izlasku iz tunela Sveti Rok, daleko ispod sebe putnici jedva da i zamijete nekakvi kanjon, a kamoli Obrovac. Rijetki pak, znat će da je riječ o rijeci koja je zajedno s njenim pritokom Krupom, osim što se po mnogima smatra najljepšom hrvatskom rijekom, također prikazana kroz seriju filmova o Winnetou. Pa da bi to donekle promijenili, povest ću vas njenim skrivenim stazama, no ne brinite se. Neću otkriti sve jer tih staza ima i previše te sam siguran kako ćete vi otkriti neke svoje kojima ni ja nisam prošao. Samo je potrebno odvažiti se i doći dolje.

Do Winnetouvih staza (obično) krećemo iz Zagreba i rijetko, gotovo nikada ne koristeći autoput (osim do Karlovca). Ima puno razloga zašto, no osim onih trivijalnih financijskih, glavni razlog je taj što je stara cesta preko Plitvica uvijek zanimljivija nego A1. Najbolje vrijeme za posjet apaškom plemenu počinje od svibnja pa sve do rujna. A za puni doživljaj najbolje je spakirati šator i vreće za spavanje te odvojiti jedan vikend za sebe. Po mogućnosti onaj produljeni. E pa,tako spakirani i potrpani u automobile, iz gradske vreve, smoga, buke, nervoznih ljudi, puni dobrih vibracija krećemo putem juga.

U Karlovcu skrećemo starom cestom prema Plitvicama, pa se ugodno vozikamo gledajući uokolo. Prva stanica u Slunju ostavlja nam vremena za kratki posjet Rastokama, jednom od lako dostupnih čuda prirode u koje su se ljudi uklopili i koje su kroz povijest koristili za život – čineći mnogobrojne mlinove. Danas ih je malo u funkciji, ali uvijek možete pogledati mlin kod stare bake kojoj sam nažalost zaboravio ime, a koja će vas rado provesti kroz njega te ispričati kako se nekad teško radilo i teško živjelo. Možda odete i s kojom kilom svježe smljevenog kukuruznog brašna. Nije da nam se žuri, ali ubrzo smo opet na četiri kotača.

Put nas dalje vodi kroz Grabovac gdje postoji skretanje za Drežnik grad. On je posebna priča, tako da ćemo ga sad samo pozdraviti. Produžujemo dalje jer imamo još jedno kratko zaustavljanje. Nešto prije plitvičkog mosta, skrećemo desno za odvojak prema malom selu Poljanak, a na križanju pored putokaza Korana skrećemo lijevo. Namjerno sam spomenuo ovo mjesto jer do prije pet-šest godina ni sam nisam znao da postoji. A otada kad god mogu tamo zastanem.

Malena cestica vodi nas u dolinu kojom rijeka Korana otječe iz Plitvičkih jezera. Ovo skriveno mjesto je još jedno od rijetkih dragulja koje prosječni putnici zaobiđu i ne znajući da postoje. Ne čudi, jer Plitvice su ipak poznatije, no ne zaboravite – granica Nacionalnog parka ne znači i da park završava na toj administrativnoj crti.

U ljetnim danima tu ćete naći popriličnu gužvu, što turista, što domaćih, ali kad dođete do sedrenih slapova i jezera, drvenih mostića, skrivenih zelenih uvala punih radoznalih ribica, nećete odoljeti – morat ćete zaplivati. Još kada osjetite da ljeti Korana u ovom dijelu ima vrlo ugodnu temperaturu, garantirano ćete se prepustiti iskonskom hedonizmu.

Na Plitvicama ne stajemo. Cilj nam je dalje. Vozimo kroz Korenicu, zatim prema Udbini, a iza toga prema Obrovcu, preko Ličkog polja. Tu ne možete, a ne zamijetiti visoku stijenu koja dominira cijelim poljem. To je Zir. Planinarima je poznata, no malo njih zna da Zir uz jednu malenu špilju pokraj planinarske staze krije i jednu veliku – i bogatu špiljskim ukrasima koja se proteže gotovo ispod cijelog brda. Ne kažu uzalud domaći – „Zir šupalj kao sir“. Imate li vremena, ne morate u špilju već skrenite i prošećite do vrha. Staza nije zahtjevna. A o toj prekrasnoj špilji ću vam ja drugom prilikom.

Uskoro cestom dalje penjemo se uz Velebit, a kad smo već kod špilja, red je reći kako prije prijevoja prolazite pokraj najdulje špilje na Dinaridima, jedne od najduljih na svijetu. Duga je preko 31 kilometar! Da dobro ste pročitali, a svaki put kada speleolozi uđu u nju na daljnja istraživanja produlje je za još kojih desetak ili više metara. U trenutku kad ovo pišem duga 31.610 metara (26.4.2016.), a do vremena kada vi budete ovo čitali, to će već biti stara duljina. J Špilja se zove prema koti na kojoj se nalazi – Kita Gaćešina. Iako će vas ovo nasmijati, red je znati da izraz „Kita“ osim kite (cvijeća recimo) označava i vrh. Istraživanja su došla do dubine od 700 metara, a morfologija jame do te dubine čini istraživanja vrlo otežanim i zahtjevnim pa je svaki odlazak u stvari malena ekspedicija.

Ajmo mi dalje – na prijevoju iz prelaska Like u Dalmaciju već počinjemo zamjećivati drugačiju okolinu – iz šume se pojavljuju stijene – dulje, šire, bjelje… Velebit s morske strane kroz stoljeća izbrazdan je burom i kišom pomiješanom s morskom solju. Pred nama se otvara pogled na obrovački plato pa sve prema Karinskom moru i jadranskim otocima. Daleko ispod vidimo kanjone Krupe i Zrmanje. Sve smo bliži Winnetouu i apašima.

Cestu slijedimo do mjesta gdje ćemo potražiti putokaz za Obrovac, a onda izlazimo na veliki komad ravne ceste koja se pred nama pruža kilometrima, dok se s lijeve strane na Velebitu na popodnevnom suncu prema plavom nebu uzdižu veličanstvene Tulove grede. Mjesto je to na kojemu je Old Shaterrhand držao beživotno tijelo svog indijanskog prijatelja. Iznad stijena leti suri orao, jedan od onih što zimi odlete u toplije krajeve, a na proljeće se vraćaju kući na Velebit.

Cijela ta slika pejsaža odmah će vas podsjetiti na scene iz američkih filmova, iz kojih vučemo paralele o slobodi, otkinutih od uzda kojima nas vežu od rođenja pa do smrti. Samo mi, nebo iznad nas i majka Zemlja ispod nas. Born free, ride free -glasi jedan od slogana američkih bajkera. I mi, preplavljeni osjećajima nekako ga doživljavamo cijelim bićem.

U nekom polu-transu željeli bismo se voziti dalje tom ravnom cestom pa propuštamo prvo, te kod sljedećeg skretanja za Tulove ipak grabimo desno za Obrovac. Prolazeći pokraj jedne od propalih investicija bivše države – tvornice glinice koja se u ovu viziju uklapa kao bolesna kulisa post-apokalipse, zarasla u travu, korov i divlju šumu, u glavi se neizbježno javlja vizija kako će nam izgledati svijet ako ga jednog dana uništimo.

Depresivno, no pozitiva u nama prevladava jer dolazimo na rub kanjona Zrmanje, a zelena boja ove ljepotice očarava nas dok se spuštamo u Obrovac. Prelazeći most koji mjesto razdvaja na dva dijela, stajemo kratko na „ciljnu“ kavu, na terasi uz obalu rijeke. Popodnevni mir i zadovoljstvo što smo stigli nas obuzimaju pa uživamo u toplini sunca opušteno razglabajući o planovima za večeras, sutra… Nećemo se zadržavati u Obrovcu jer idemo par kilometara dalje uzvodno, do Berberovog buka. Tamo nam je baza za početak pustolovina. Nekoliko kuća oko Zrmanje, porušenih mlinica te željezni most… tu je ujedno i kamp pa tamo rastežemo šatore. Odmah blizu je i „bistro“ kod Nene. Nije to baš bistro kakav bi ste pomislili da je – već nenametljiva kućica u sjeni smokava i drugog drveća, napravljena od dasaka i crjepova. Neno peče dobar roštilj pa se uskoro na kamenim stolovima krijepimo pivom i ćevapima. Sunce je još visoko pa imamo vremena i za kupanje. E sad, u svibnju Zrmanja zna bit malo hladnjikava, ali preko ljeta njena temperatura prelazi 20 stupnjeva, a zamislite doživljaj kako stojite u bistroj vodi dok vas grije sunce i hranite se svježim smokvama sa stabla pored vas. Ma koji MasterCard- vičemo dok s ljuljačke svezane za visoku granu letimo u vodu.

Zadnji zraci sunca obasjavali su velebitske stijene u žarko crvenoj boji pretapajući se nekom nevidljivom crtom u tamu što tiho dolazi iza planine. Pojavljuju se i prve zvijezde, a dok pričamo povremeno i zašutimo gledajući taj prizor. Tišina je … hm… skoro pa glasna. Nenavikli smo na taj „zvuk tišine“. Treba nam prilagodbe. Pomalo nas savladava umor i miks toplog zraka što se miješa s onim hladnijim velebitskim zajedno s mirisima rijeke i vegetacije…

Ujutro idemo u Žegare, odakle ćemo se gumenim čamcima spuštati niz kanjon Zrmanje, sve do ovog mjesta na kojem kampiramo. Osim raftinga, nude nam se i kajaci te se dvoumimo tko će u čemu. Ruta ima petnaestak kilometara pa s osjećajem predstojeće pustolovine tonemo u san.

Jutro kao jutro, obično dođe nenajavljeno i prije nego što ga očekujemo. Sunce je vani, ali još nije iznad kanjona pa je dolje svježe. Umivanje i pranje zuba u čistoj Zrmanji pod jutarnjim suncem, doživljaj je za sebe. Jeste li znali da je Zrmanja toliko čista rijeka da možete piti direktno iz nje?

Danas ćemo to probati sigurno više puta jer se očekuje vrući dan.
Nakon opuštene i mirne kave kod Nene, tovarimo se u kombije koji nas vode cestom uzvodno prema Žegarima. Priroda je tipična za ovaj dio Hrvatske; kamenje, drač, niska bjelogorična šuma, tu i tamo prema nebu se uzdignu jablani i pokoji čempres..

Kako smo se popeli na cestu tako nas je sunce počastilo svom svojom toplinom i sjajem. U Žegarima skrećemo prema rijeci, pa dolazimo na „start“.. Mjesto na kojem se još vide posljedice Domovinskog rata, izgorene i napuštene kuće. Ali i ugostiteljski objekt pored starog mlina -na otvorenom, gdje nas nude domaćom rakijicom vulgaris i medicom. Jutarnji lijek! Dok čekamo da se skupi još ljudi, gacamo po plitkoj vodi i hranimo se grožđem te kupinama što slobodno rastu uz obalu. Svuda uokolo miriše „vodena“ menta. Svakako ćemo iskoristiti priliku i nabrati ju, jer se od nje radi odličan domaći sok, dok će se dio osušiti za čaj u hladne zimske dane. Moja bolja polovica je kroz speleologiju postala ekspert za prepoznavanje biljaka i njihovu pripremu, dok sam ja više kao ono, obični nadničar. S obzirom na to da smo na teritoriju kojim je boravilo pleme Apaša, dajem si i prikladno ime: Onaj-Koji-Bere.

Odlučili smo se svi zajedno potrpati u raft jer kajaci su super, ali mi smo ekipa, pa tako i idemo. Đuro, voditelj ture nam daje sigurnosne upute i kratko opisuje put pa se nakon pozdrava uz želju da uživamo u ljepoti Zrmanje, nas desetak trpa u gumeni čamac i veslima se otiskujemo niz rijeku. Skiper nam je Bosanac, kao i većina skipera ovdje. Dolaze u ljetnim mjesecima zarađivati u onom u čemu su najbolji, a svoje majstorstvo su ispekli na rijeci Uni i njenim brzacima.

Znate li razliku između kanua i kajaka? Kajake su izumili Eskimi, a kanue američki Indijanci. U kanuima klečite jednom nogom, a u kajacima sjedite. Također, u kanuu se koriste vesla s jednom lopaticom, dok u kajacima s dvije. Nažalost, unatoč Winnetou, na Zrmanji se ne koriste kanui izrađeni od kože i savitljivog laganog drveta, već modernije inačice eskimskog inženjeringa.

Veslamo i prvi kilometar nam prolazi uz smijeh i zezanje jedni drugih, povremeno se radujemo nekom brzacu koji nas lagano prska… a onda nam se počnu ukazivati mjesta na kojima ostajemo otvorenih usta.

Prekrasne zelene lagune, drveća čije se grane spuštaju u vodu, visoka trava koja se lagano njiše na vjetru, pjev ptica, ribe svih veličina ispod nas, rijeka koja prozirna poput stakla… priroda u svom najboljem svjetlu, a najbolje još nismo ni vidjeli. Put protjče uz tihu priču; „vidi ono“, „vidi ovo“… saginjemo se ispod niskih grana. Kanjon se polako uzdiže lijevo i desno, litice imaju kojih stotinjak metara, možda i više. Sedrene stijene izviru iz vode, one najveće imaju i svoja imena. Jedna takva posebnog izgleda zove se Babin zub i skiper će vas upozoriti na nju, iako je teško možete ne zamijetiti. Sunce nas dobrano grije jer nosimo kratka ronilačka odijela i prsluke, pripremljene bočice vode smo već popili pa sada iste punimo rukom -odmah preko ruba čamca.. onako uz put. Pa pijemo.

I stvarno. Učili su nas da voda nema okusa. Ima, ima. Prisjetite se koliko puta ste u nekom gradskom kafiću tražili čašu vode pa dobili nešto što vas natjera da ne pijete niti gutljaj dalje? Barem meni se to desilo desetke puta, a na prste jedne ruke mogu nabrojati mjesta gdje sam dobio vodu koja se može popiti, a da nema ono nešto oporo u okusu.

Zrmanja ima okus. Ima okus po „još“. Bočice se prazne i opet pune. U Europi u kojoj dobar dio razvijenih i bogatih zemalja nema pitku vodu iz slavine, ovako nešto smatralo bi se nacionalnim bogatstvom bez cijene. A mi bi tu napravili hidroelektrane koje bi dale struje jedva za frtalj Republike Peščenice? Stvarno?

Rijeka vijuga, a uskoro dolazimo do ušća u kojem se Krupa ulijeva u Zrmanju. Krupa je priča za sebe. Ne postoji rijeka koja u svojoj malenoj duljini od 7 kilometara ima toliko prekrasnih detalja – 19 slapova, bezbroj rukavaca, jezeraca… Nažalost raftom ne idemo tu, ali do tamo se uvijek može kajakom ili najbolje pješke, da bi se mogla vidjeti sva ta ljepota i skrivena mjesta.

O ljepoti Krupe pričao je i naš proslavljeni alpinist i gorski spašavatelj Stipe Božić kroz svoj dokumentarni serijal Rijeke Hrvatske. Postoji na Youtube, epizoda Zrmanja pa svakako pogledajte.

Nažalost moram se dotaknuti naše svakodnevice, unatoč prirodnom biseru kojeg trebamo čuvati, netko je mudro isplanirao da bi na rijeci Krupi sagradili čak pet (PET!) malenih elektrana. I Zrmanja je, kako sam već spomenuo u toj igri, a ja se samo mogu nadati da će nekome Bog prosvijetliti pamet kada mu je već rođena majka nije dala.

Negdje na pola puta radimo pauzu, nasukali smo raft na bijelu šljunčanu obalu pa se odlazimo brčkati u Zrmanji. Mjesto zovu plaža i predivno je za kupanje, iako ćemo takvih mjesta niz kanjon otkriti još bezbroj. Nakon nekog vremena krećemo dalje. Pejzaž ide iz ljepšeg u još ljepši. Uskoro dubina rijeke postaje veća, vidimo to po tamnozelenoj boji, a ispred nas čuje se šum. Dolazimo na Veliki buk.

Sedrena barijera rijeke tu stvara okomiti zid sa slapom visine jedanaest metara, pa svi izlazimo iz rafta i spuštamo se stazom uz kanjon, usput prelazeći drveni mostić. Raftove bacaju niz slap pa dok promatramo taj pad usput na glas prepričavamo moguću situaciju da svi odletimo s raftom unutra i koliko bi nas se izvuklo. I onda, na naše čuđenje, da bi jedan raft izvukao iz matice koja ga drži pod slapom, jedan skiper s vrha „odvali“ na glavu pod Veliki slap. Izroni, uhvati raft i dovuče ga do mjesta gdje ćemo ga svi prebaciti za dalju plovidbu. Brate, to ni jedan Apaš ne bi napravio, osim možda Mohikanca (sjetismo se filma o onom posljednjem). Bosanski skiperi nemaju problema s tim.

I evo nas dalje, putujemo nizvodno. Iznad nas prelijeću razne ptice koje ponekad uplašimo svojim prolaskom. Najčešće nas promatraju jer znaju da im nismo neprijatelji. Povremeno vidimo koju bjeloušku koja prepliva rijeku iza nas u potrazi za kasnim doručkom – malenom žabicom ili čime već. Ptice pjevaju cijelim putem, zajedno i s bezbrojnim cvrčcima sakrivenim uokolo. Njihov pjev sada doživljavamo sasvim drugačije nego na početku. Osjećamo se kao dio prirode oko nas, više nismo stranci u ovom svijetu.

Prolazimo pokraj još jedne velike sedrene barijere razvučene od ruba do ruba koja se urušila pa Zrmanja teće između. Njen zid visok je barem kao i Veliki slap, a mi se sad vučemo gotovo po plitkom dnu. Zamišljamo tu dubinu i kako bi taj slap izgledao da još stoji. Skiper nam govori kako dolazimo pred još jednu sličnu, no njen prolaz je opasniji od ovoga. Zrmanja na tom mjestu ubrzava pa se iz širine kanjona sužava tek na nekoliko metara uz pad od još toliko.

Jednom kada uđete u njega, nema manevriranja niti stajanja, vozi vas rijeka i „torpedira“ u lagunu iza, zbog čega to mjesto zovu Šine. U danima kada je Zrmanja veća vodostajem, zbog opasnosti od prevrtanja Šine se prelaze pješke, a raft nosi na leđima. Dubina lagune iza Šina je oko dvadesetak metara, a iz jedne druge situacije pamtim priču o roniocu kojeg je silina vode koja se niz Šine slijeva u lagunu pritisnula na dno, na nekih 18 metara i jedva se iščupao. Spasilo ga je ronilačko iskustvo iz specijalne policije.

Vodostaj je danas ok, pa je na svakom raftu i procijeni skipera ostavljena demokratska odluka da odluče idu li na mokasinama kao pravi Indijanci – ili kao pustolovi niz rijeku. Naravno da smo mi, na skiperovo zadovoljstvo, odlučili da idemo niz Šine. Dok smo prilazili zavoju pred Šinama, vidimo ekipu iz par raftova kako na obali složno dižu čamac na ramena pa u ronilačkim čarapicama (fakat kao mokasine), preko kamenja i sedrene barijere prelaze na drugu stranu. Pitamo se za tren da li nam je odluka bila pametna, ali sad je kasno za zaustavljanje. Brzaci su nas povukli i mi smo „s vjetrom u kosi“ sakrivenoj ispod kaciga sjurili se niz Šine. Prolaz niz zapjenjenu rijeku, na samo jedva koji metar od stijena lijevo i desno, zaranjamo nosom rafta u duboko plavu lagunu što je doživljaj kojeg se teško da opisati. Mokri od vode i napunjeni adrenalinom veslali smo po laguni gledajući druge kako prolaze Šine, ali i one koji se pate u „mokasinama“ po kamenju i draču. I njima je sigurno bilo „zanimljivo“. Pravi indijanski doživljaj.

Tada još nisam znao kako ću za godinu dana kasnije imati priliku okušati se u istom – pješačenju u ronilačkim čarapicama od Šina prema vrhu kanjona pa onda još koji kilometar do puta. Naime, tim od nas četvero bili smo na ronilačkom osiguranju raftova, te smo kasno predvečer očekivali da po nas dođe raft koji je skupljao ostale timove. I došao je natovaren s jedno petnaestak ljudi, što GSS-a, što drugih ronioca i njihove opreme, a pored nas su prošli što se ono kaže – „ko pored turskog groblja“. Ni mahali nisu već prođoše kroz Šine pa dalje. Prvo smo očekivali da će okrenuti u laguni, no oni produžiše dalje dok smo mi psujući gledali za njima. I što drugo, ronilačke boce na leđa, pa u neoprenu i čarapicama preko stijena do slobode… Sumrak je već dobrano padao, dok smo šepesali po kamenju uz iritantnu misao u nekom kutku glave o tome kako su poskoci noćni lovci. Ipak, tješili smo se, poskoci su naši, domaći i ne ujedaju ljude ako nemaju potrebe, nisu to zvečarke.

Hoćeš-nećeš na Zrmanji te stigne taj indijanski duh. Winnetou je svakako ostavio traga, ponajviše zahvaljujući Karlu Mayu koji Zrmanje nikada nije ni vidio.

Naš put polako dolazi cilju. Ostaje nam još jedno mjesto za adrenalinski prelaz. To je Ogarov buk. Pad Zrmanje za još nekoliko metara, ovisno o godišnjem dobu i količini vode. Danas je zapjenjen, bjelina bliješti u oči, a mi slušamo upute skipera: „Vesla unutra, noge i ruke unutra, sjedi na pod i zatvori usta“. Ovo zadnje nisam siguran da li je stvarno rekao ili ga nismo čuli jer smo bili u žaru navijanja na prolasku kroz Ogarov. Većina nas je očekivala lagan prijelaz tih par visinskih metara. Ono što nismo očekivali je da smo poput podmornice zaronili u bijelu pjenu. Nama zadnjima to je bila scena kao iz filma – nos rafta zajedno s 8 ljudi ispred nestaje ispod bijelog vala visokog barem dva metra koji zatim guta i nas u zadnjem redu, a (valjda) i skipera. Par sekundi iza toga opet smo na suncu i površini kašljući i pljujući vodu te u malo drugačijem rasporedu nego kad smo bili iznad Ogarovog. Smijemo se svom prelasku, onima koji su se nagutali i zaboravljenim zakonima fizike koji kažu da voda puna mjehurića zraka ima smanjenu površinsku napetost pa se lakše prolazi kroz nju (zato skakači na glavu u bazene imaju one „izvore“ ispod. To sam tek kasnije saznao iz jedne serije na Discovery kanalu, nemojte misliti da sam neki štreber).

Ostajemo tu još neko vrijeme smijati se onima što dolaze iza nas, a i da bi vidjeli kako smo mi to izgledali – ono, vesele face, širom otvorene oči, uzvici „Oooooooooo…!“ a onda u kratkom trenutku između podizanja bijelog pjenušavog zida vidite da se oči otvaraju još i više, ali se usta ne stignu dovoljno brzo zatvoriti, pa ostaje onaj trenutak zabezeknute face poput fotografije koja vas snimi na onim popularnim toboganima smrti. Yes!

U dobrom raspoloženju svi nastavljamo dalje. Karavana od desetak raftova sada je uplovila u mirne vode jer je Zrmanja usporila tok da se jedva krećemo. Valja nam dobrano veslati do Berberovog. Kanjon se smanjio visinom, širi se horizont pa uskoro pred nama vidimo željezni most. S obale nam maše Neno, prolazimo ispod mosta, pokraj naših šatora, a zatim skrećemo ulijevo među obraslu vegetaciju i maleni odvojak kojim dio rijeke odlazi prema obližnjem polju.

Dalje se glavnim tokom ne ide jer je blizu akumulacijsko jezero reverzibilne hidroelektrane Obrovac. No od grada Obrovca se može turističkim brodovima uzvodno prema hidroelektrani sve do Jankovića buka, posljednjeg slapa na Zrmanji. To je još jedno od brojnih i prelijepih mjesta za kupanje, a nalazi se u pomalo mističnom okolišu – podno ruševina grada Stari Obrovac i s kamenim ostacima brojnih mlinica koje su prestale s radom prije dugog niza godina. Tu se već osjeti i utjecaj mora, jer ljeti ispod sloja slatke vode, struji i sloj morske, iako do ušća i mora ima nekih 17 kilometara, a razina vode mijenja se ovisno o plimi i oseci.

Iz rafta silazimo na mjestu nedaleko od mosta, a koje među sobom znamo kao Welness, zbog svih tih jezeraca, otočića, slapova pa čak i jedne malene polu-špilje pod slapom, u koju se možete zavući te s pijeska kroz vodenu zavjesu skriveno promatrati van, a sve to u krugu jedva pedesetak metara. Tu je i stari polusrušeni mlin kroz koji i dalje teče voda Jedno vrijeme uživamo u istraživanju svih tih skrivenih mjesta pa u kupanju i sunčanju, a zatim se pješke vraćamo prema Berberovom.

Popodnevni su sati dok mi gladni navaljujemo na klopu i mrzlu pivu kod Nene. Put niz Zrmanju nije gotov. Sutra ćemo u Obrovac, tamo nas čeka brod kojim ćemo otploviti nizvodno sve do ušća u kojem se Zrmanja ulijeva u Novigradsko more.

Upoznat ćemo nova mjesta na kojima su jahali Winnetou i Old Shatterhand, ali i mjesto na kojem je, prema nekim narodnim legendama, jedno vrijeme bila zatočena i hrvatska kraljica Jelena, kćer ugarskog kralja Bele i žena hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira koju su zbog njene ljepote zvali još i Jelena Lijepa.

No, o tome u nastavku priče…