Svijet na(d) kojim živim

Stazama Winnetoua II. dio

Marjan

Izvaljen pod hladovinom smokve pokraj Zrmanje, ne razmišljam o ničemu, kad li me prene trzaj. Pokraj mene stoji Winnetou i trese me za rame.

– Ajde ustaj.
– A daj… pusti me još pet minuta.
– Ma kakvih pet minuta već kasnimo! Sunce je visoko i mrak bi mogao past prije nego dođemo do Srebrnog jezera.
– Ma neće blago nikud uteć, dobro si ga sakrio. – kažem još uvijek zatvorenih očiju.
– Jel’ vama bljedolikima u krvi da toliko ljenčarite kad dođete iz grada u prirodu?
– Gle, nismo mi lijenčine, samo ovdje vrijeme ide sporije i ima vremena za sve. Pomalo. Tako mi to znamo reć’ – pomalo.

Apaški poglavica opet me drmusa za rame.

– Ajd’ diž’ se. Eno nam dolazi i Old Shatterhand. Nemoj da te vidi kako ljenčariš. Znaš kakav je.

– Ma ne ljenčarim, samo mi se spava. Sinoć sam dugo bio na straži zbog onih pljačkaša… (okrenem se na drugu stranu)

Do nas dođe naočiti zapadnjak u kaputu od jelenje kože sa resama, noseći veliku pušku.

– Winnetou, ma jel to on opet zabušava?

– Ma nije moj bljedoliki brate.. nego je sinoć odrapio dvije smjene na straži, pa eto.. malo je umoran.
– Kakve dvije smjene svih mi bubnjeva Darkwooda?? Nije se maknuo od vrča vatrene vode cijelu noć!
– Manitua mi, sad mi je jasno tko je sve popio! – Winnetou skrene ljutito pogled na uspavanog mene. – Je li ti bljedoliki, imaš li što reći o tome gdje je nestala vatrena voda??
– Imam… al prvo, reci Shatterhandu da lajna „jelenskih mi rogova“ nije njegova.. to je od Zagora…
– Kakav Zagor te spopao?! Dreknu Old Shatterhand.
– Ma znaš ti dobro, onaj sa crvenom majicom i naslikanom pticom u žutom krugu… – i dalje ne otvaram oči nadajući se da će me pustiti na miru.
– Ma diž se, nemoj ti meni o Zagoru! – nije se dao stasiti zapadnjak – Zakasnit ćemo na brod!
– Kakav brod, jesi ti normalan? Idemo na Srebrno jezero preko planine.. – okrenem se i otvorim oči kad iznad mene stoji moja bolja polovica.
– Ajde ustaj, kasnimo. Već te deset minuta budim.
– Čekaj, a di je Winnetou? Old Shatt…
– Kakav crni Winnetou? – trebao si manje pit sinoć. – reče ona odlazeći.

Ostao sam još par minuta gledajući oko sebe i ništa mi nije bilo jasno.. jer je bilo toliko stvarno. Majko mila, što je bilo u onoj vatrenoj vodi?

U rano popodne sjedimo na lijepom drvenom brodu i čekamo plovidbu niz Zrmanju. Ljubazni domaćin / kapetan brine se da imamo sve što nam treba i opet nam kao pravi voditelj objašnjava što nam je cilj, što ćemo vidjeti, a putem će upozoravati na mjesta uz opise lokalnih legendi. Zrmanja od Obrovca do Karinskog mora ima lijepu duboku zelenu boju, to je sada plovna rijeka pa ćemo putem susretati i brodice raznih veličina.
Surovost kraškog kanjona ovdje dolazi do punog izražaja, gotovo da i nema raslinja na njemu. Gole bijele stijene i ogromni sipari izmijenjuju se putem kojeg je izbrazdala ova zelena ljepotica. Dok plovimo niz rijeku vjetar nas hladi i sasvim je ugodno pod brodskom tendom. Do ušća ima dosta za motorni brod, a kamoli za vesla, spominjem to zbog „Kraljevske utrke“ koja se tu održava svake godine u srpnju. Zapravo je spoj tri utrke – prva preplivavanjem Zrmanje u Obrovcu od obale do obale, a zatim kružne ture kajacima ispod mosta, kako bi se stekle što bolje startne pozicije za finalnu utrku na surferskoj dasci od grada do 12,5 km dalekog ušća. S jednom malom razlikom što se ne koristi trokutasto jedro, već se na dasci vesla stojeći.

Kraljevska utrka nazvana je u čast kraljice Jelene koja je ujedno i zaštitnica svih sudionika.
Kapetan nam je prigodno objašnjavao povijest utrke kada smo došli i do ostataka nekadašnje kule ili zatvora u kojem je prema predanju bila zatočena Jelena Lijepa. Brod se tu usidrio, a mi prelazimo u čamac kojim ćemo se prevesti na obalu jer je dio na kojem izlazimo na obalu preplitak za brod. Uskoro spoznajemo da je preplitak i za naš čamac i desetak ljudi u njemu, pa iskačemo van te kroz blatno dno obraslo dugim vlatima trave gacamo prema strmoj obali vukući olakšani čamac za sobom. To je prvi „desant“ na Zrmanji kojeg ćemo danas napraviti.

Preko kamenja penjemo se prema ostacima kule. Dominira nad rijekom i isturenom stijenom što se nadvisuje nad veliki zavoj kojim Zrmanja na tom mjestu skreće.

Među ostacima zidova raspoznaju se i prozori pa zamišljamo Jelenu Lijepu kako sjedi zatočena, sjetno pogledavajući na zelenu Zrmanju i surovi krški kanjon. U neko doba povijesti ova kula je zacijelo imala i svoju stražarsku svrhu, obzirom na to kako su otvori postavljeni – gledaju uzvodno i nizvodno i nikakav brod ili uljez ne može promaknuti. Cijela građevina nije bila baš raskošnih dimenzija, pa bila tu Jelena ili stražarska posada, nisu imali previše prostora za život i kretanje. Posebice zbog toga što se nad njome nadvisuje kanjon, kojim i da se kojim slučajem popnete nećete vidjeti ništa drugo doli oštrog kamenja i drača kojim vjerojatno vladaju poskoci.

Ne zadržavamo se dugo, oprezno se spuštamo niz strminu i oštre stijene, pa teglimo čamac do mjesta gdje se možemo svi ukrcati. Uskoro u velikom brodu opet plovimo dalje. Kapetan nam pokazuje još jednu znamenitost – stijenu višu od pedeset metara sa koje je u filmu o Winetou glavni junak skočio u Zrmanju bježeći pred progoniteljima. Zbilja djeluje impresivno, no usput doznajemo i tajnu kako je u stvarnosti skočio sa stijene pokraj, visoke tek nekoliko metara. Kapetan napominje kako tu tajnu ne otkrivaju njemačkim turistima kako se ne bi razočarali film i u glavnog junaka (kojeg je glumio Francuz Pierre Brice). Dakle sad pored nas to znate i vi, te molim lijepo – isto prešutite ako sretnete kojeg Nijemca i počne vam s ponosom pričati o Winnetou. Tajna je ipak tajna.
Dok sam tako gledao tu stijenu i zamišljao skok.. odjednom na vrh stijene vidim poznatu indijansku priliku kako mi maše.. ogledam se oko sebe pa opet prema njemu. A on mi sad pokazuje onu poznatu gestu rukom kakvu obično napravimo kad kažemo nekom da se nacugao. Okrenem se frendu do sebe

–Ma jel ti vidiš ovog gore?
– Kojeg?
– Ma ovog… – tamo više nije bilo nikog. – ništa, zaboravi. I nastavim gledati niz Zrmanju kako bih spriječio bio kakva daljnja pitanja.. svejedno sam još par puta krajičkom oka bacio pogled na stijenu. Jedino što sad nisam vidio nikoga, al mi se učinilo da čujem grleni smijeh odozgo.

Uskoro dolazimo na ušće, otvara se Novigradsko more koje podiže valove što morsku vodu tjeraju uzvodno. Brodom skrećemo prema obali i mjestu iskrcavanja. Ključna oprema tovari se u čamac jer se ne smije smočiti, a sastoji se od roštilja, ugljena za potpalu, mesnatih delicija i tekućih potrepština. Dio ekipe, posebice ženske koji želi ostati suh grabi mjesto u čamcu, a ostatak nas, pretežno muških, vjerojatno potaknuti pričom o hrabrom skoku poglavice Apaša skačemo u robi te kroz toplu boćatu vodu plivamo na obalu.

Ostatak dana proveli smo već vam je jasno kako. Kasno popodne, siti i zadovoljni ovoga puta ne plivamo na brod već koristimo blagodati prijevoza. Vjetar malo jače brije ali nam to ne smeta. Putem natrag, dio kanjona je već u sjeni, nebo bez oblačka, a mi već s nestrpljenjem čekamo prvo sidrenje na toj turi. Naime, već prije smo primijetili jednu špilju čiji se veliki ulaz nalazi u strmom kanjonu. Ovo i je najlakši put do nje, pa smo prigodno ponijeli kacige sa rasvjetom da obavimo i to istraživanje. Drugo nam nije potrebno za početak, uključivo i kombinezone. Pa tako u majicama, kratkim hlačama, gojzericama i kacigama sa acetilenskom rasvjetom (što znači spremnik sa karabitom u rukama) skačemo sa broda i u trećem desantu danas napadamo obalu.

Uskoro pentramo do ulaza u špilju, visok je koliko i širok. Zavlačimo se unutra ali na našu žalost špilja ne ide daleko. Provjeravamo svaku i najmanju rupicu, no uzalud. Topografsko snimanje i crtanje ostavljamo za neki drugi put. Na putu natrag špilja će dobiti i svoje ime – Odisejeva špilja. Razlog je pomalo pragmatičan, da se „umjetno“ stvori legenda koja bi fascinirala turiste i potakla ih na posjet ovom kraju i trošenje novaca na izlet.
Poduzetništvo na hrvatski način, iako to rade i u drugim zemljama – jer legende, bile prave ili izmišljene, su te koje nas navode na pustolovinu. Winnetou je najbolji primjer, uostalom, tko više sa sigurnošću može reći da on ne jaše ovuda? Ja sigurno ne bih.

Kasno popodne vežemo se uz obalu u Obrovcu. Pomalo smo umorni pa sjedamo u aute i vraćamo se u logor. Uživamo u večernjim bojama Velebita i zvukovima Zrmanje, no naš put nije gotov… sutra provjeravamo još jednu legendu – o Nevi, kraljici Bukovice. Priču u kojoj je zločesta vještica lijepu Nevu zatočila u jednu špilju, a pri tome probudila Velesa – Boga podzemlja, koji je u ljutini srušio stijene na zlu vješticu i tako je nastala danas znana špilja Golubnjača. Vješticu je pretvorio u kamen, a navodno se još uvijek može vidjeti.

I tu priča za sada staje. No ne brinite, već u nekoj od sljedećih vodimo vas tamo.

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u