Ples s vragom

Šta ima?

Igor Orešković

Najveća zagonetka svih tajni svemira. Da „Šta ima?“ Nikad nisam bio zadovoljan riječima koje izustim poslije tog pitanja. Nikad ne znam  što točno dotičnog pitaoca zanima, a veliki sam protivnik izgovaranja riječi koje ne znače ništa. Grozno.

Jednog ljetnog poslijepodneva prije puno godina, bilo je jako vruće u Gornjem Prozoru, a desilo se nešto velikih proporcija. Rekoh, to je taj dan. Samouvjereno ulazim u dvorište najboljeg prijatelja, gledam gdje je, eno ga brusi prikolicu. Sad će me sigurno pitati „Šta ima?“ i ja ću napokon točno znati na što misli.

Naime veliki događaj se trebao desiti tog dana, ujak mi je trebao potvrditi može li nam nabaviti veliki kuglični ležaj od autobusa iz firme jer to je očito najbolji kliker u svemiru. I desilo se, ujak se vratio s posla i rekao da će nam nabaviti kliker. Cijeli tjedan smo maštali o tome.

I tako ulazim u dvorište sav sretan i motiviran ispričati najbolji odgovor ikad na pitanje „Šta ima?“, mo’š mislit, nije me ni pitao. Nikad poslije se svemir nije posložio tako da imam dobar odgovor na notorno „Šta ima?“

Ima neka vještina koju ne posjedujem, negdje pohraniti što bi netko mogao smatrati važnim; Da ne davim ljude previše, al brate ne ide.

Nebrojeno puta mi je došlo da dragoj prijateljici, Ivani, koja me, može se reći, solidno poznaje kažem “A pička materina!” Ivana baš voli početi razgovor sa “I, šta ima kod tebe…”

Ne samo da nerijetko ‘ima’ više od jedne stvari sa sličnim stupnjem relevantnosti, nego aj ti sad dešifriraj što od toga reći, a da ima pozitivan doprinos razgovoru.

Jednom prilikom, bilo je to neko nemilo vrijeme u jednoj od lokalnih birtija, društvance od nekoliko prijatelja stojimo i pijuckamo, glumimo nešto da se drmamo u ritmu, al baš i ne ide to najbolje.

Evo ide Ive sa smiješkom na licu, smješta se u ekipu, pali cigaretu i veselo pita svoje kul pitanje. Koga će neg onoga koji mrzi to pitanje. Nerijetko sam dosta trezvene glave po pitanju izlazaka, čak i kad pretjeram s umjerenošću u jelu i piću, prije mi tijelo otkaže od mozga, što je problem.

I natrag u situaciju, nismo se vidjeli dva mjeseca, znači u mojoj glavi posve validni odgovori su “A niš’, evo skupili se i zabava ili ti ga pijemo i drmamo malo da ne izgleda bez veze.” “Evo baš došli iz Enigme, tamo slabo ljudi, bilo pa eto došli ovamo.” “Zapeo sam s autom za živicu malo, ne vidi se niš’, valjda se ni ujutro neće vidit niš’.” “Umoran sam k’o pas, al eto sad sam tu i pokušavam izgledat živahno.” “Baka je opet u bolnici.” “Idem sutra u Rijeku.” “Čuo sam se opet s Jokijem veli da treba učitelja engleskog u Kini.”

Popis ide dalje, kako kad, barem tri, a nekada i šest sedam odgovora mi na tren prođe kroz glavu i najrađe bi joj čovjek rekao  “Aj molim te reci što te točno zanima?” Probao sam sa “Svašta nešto.”, “Niš’ posebno.”, raznim grimasama od veselih preko zbunjenih do mrkih, kuckanjem u piće ako oboje imamo nekakve posude, priznanjem kratkog spoja sklapanjem očiju i brzim treptanjem poslije popraćeno blagim osmjehom. Horor.

Uputio bih poziv svim ljudima, koji se poznaju bolje od razine poznanika, da poštede sugovornike koje nisu vidjeli duže vrijeme pitanja “Šta ima?” pogotovo ako je riječ o društvenoj situaciji i znaju da sugovornik ne zna biti jednodimenzionalan. Hvala.


Foto: pixabay.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u