Sve je ovo slučajno, a samo su snovi namjerni!

Ovo će biti malo drugačija kolumna. Govorit ću o sebi, svom putu i osobnom rastu. Sjećam se kao danas, 11. veljače, rođendan i ispit kao poklon. Ukućani su mi još nakon što je kazaljka otkucala ponoć banuli u sobu želeći mi sretan rođendan i obasipajući me darovima. Sve te lijepe želje, sva radost, sve to ti daje dozu motivacije, pa stišćeš šake i odlučuješ da nipošto nećeš propustiti ispit. Idem po peticu. Uvijek sam dio dobar student, ali falilo mi je ono malo za podobniju identifikaciju. Po završetku ispita, izletio sam van, malo razočaran jer nije sve bilo onako kako sam mislio da će biti. Krenuo sam prema vlaku, otvorio sam notes na mobitelu i počeo zapisivati neke riječi. Zapisivanje me smirivalo, ali nikome nisam pokazivao što zapisujem. Pisao sam za sebe. Samo ja sam znao što zapisujem i samo ja sam to čitao. Nikada nisam bio zadovoljan, a tek kasnije sam shvatio da je to bilo zato što mi nitko nikada nije rekao da je dobro. Danas znam da je dobro, a danas vrijedi samo uvijek može bolje. I može.

Ali hajdemo se vratiti na početak. Što se desilo nakon ispita? Sjeo sam u vlak, po običaju i nakon uobičajenog zapisivanja, stao sam malo pregledavati Facebook. Dok sam iščitavao neku vijest, uočio sam jedan (zanimljivi) oglas. LikaClub traži suradnike na portalu. Zanimljivo. Pratio sam ih već neko vrijeme, a kao student medijskih studija kritički sam se postavljao prema njihovu sadržaju i bio sam zadovoljan. Kratko na medijskom tržištu, a već sa zavidnim autorskim sadržajem. Sjećam se Arheološkog vremeplova, impozantno, to je jedina riječ kojim opisujem sadržaj mlade arheologinje. Zamislite mene blesava, skrolam ja dalje, nije mi ni prošlo glavom da bih ja mogao postati suradnikom. Manjak samopouzdanja, a možda i strasti u tom trenutku. Mene mučio ispit. Došao sam doma, pojeo sam malo torte i odsanjao. U jednom trenutku kao da mi je zvučnik pao na glavu, sjetio sam se LikaClub-a. Otvorio sam portal prošvrljao, a saznao sam i kako je nadležni na portala šjor Fumić. Ma, vidi ti to! Sjećam se da smo jednom razmijenili nekoliko komentara na Facebooku. Odlučio sam napisati svoj prvi CV, mislio sam da je to neozbiljno i da sam premlad, ali tipkao sam svom silinom. Probat ću. Sljedeće jutro sam ga poslao. Ma, što si to napravio crni Ivane? Mislio sam, neće odgovoriti, ali opet ako ne odgovori, nema veze, oni ne znaju kako ja pišem. Tješio sam se jer sam se bojao da moj prvi pokušaj da uronim u medijske vode neće rezultirati uspjehom, a onda, što ću onda? Isti dan, 12. veljače, odgovor, a za nekoliko dana i prvi poziv. Ajme! Isti onaj Fumić se želi naći sa mnom. Što ću sada? Ne samo da sam napisao prvi CV, već moram obaviti i svoj prvi razgovor. Slavonija bar, Trešnjevka, to nam je kroz jedan period bilo glavno sastajalište. Sluša on mene, slušam ja njega, a ja ne znam što pričam. ‘vamo-tamo, nešto smo izvukli. I veli on meni da mogu probati! Što mogu? Molim? Zašto? Kako se to proba? Prvi članak, drugi članak, asistencija na društvenim mrežama, a sada i kolumne, a ono najvažnije puno povjerenja. Danas je LikaClub moj portal, moje sredstvo identifikacije i moj psiholog.

Sve je to bilo slučajno, ja sam bio tek jedan slučajni kandidat, a šjor Fumić je bio slučajni šef. Obojica smo bili slučajni prolaznici, a danas djelujem u ekipi slučajnih. Jedino što je u svemu namjerno jest to što smo namjerno ovako radišni i što namjerno imamo velike snove.

I da, ovo zaista jest moj put!

 

---

Foto: pixabay.com