Rijeka života

U subotu prijepodne moglo se biti na Sljemenu ili na morskoj pučini, uživati u proljeću daleko od gradske vreve, roštiljati s prijateljima ili malo duže spavati. Međutim, dvadesetak tisuća duša odlučilo je prošetati najdužom zagrebačkom ulicom i splitskom Rivom i biti sudionicima hoda za život (ne za zabranu pobačaja), koji se već drugu godinu održava u Hrvatskoj.

Dakle. Razularena masa homofoba i zadrtih konzervativaca koji nas vuku u mračno doba lova na vještice u ritmu fašističkih Thompsonovih pjesama, povampirenih pogleda iz kojih je isijavala mržnja, krezubi neandertalci i seljačine, opančari i zatucani kamenjari tamo nisu bili. Oni su se priviđali onima koji preziru svijet neskrojen po njihovoj mjeri a ne shvaćaju i ne prihvaćaju znanstveno dokazane činjenice o začetom djetetu koje nije tek obična nakupina stanica, nego osoba čije srce već osamnaesti dan kuca, a u desetom tjednu to maleno biće osjeća bol.

Ah, ta znanost.

Mladi, stari, obitelji, djeca… Obrazovani građani, ugledni sportaši, pa i bojažljivi političari kojima je inače teško podići ruku za život. Bio je to hod za one koji nisu rođeni a trebali su biti, ali im je netko ukrao snove. Bio je to hod za one koji nisu odabrani živjeti jer imaju genetski poremećaj i netko je tako odlučio u njihovo ime. Svaka sličnost s onima koji su htjeli čistu rasu nije slučajna.
Dvadeset prvo stoljeće, tko bi rekao. A mi još na početku, u tamnim špiljama duše i razuma, koračamo za one kojima je korak uskraćen i nosimo u svijet njihov nijemi krik, mi malene, sitne kapi u nabujaloj rijeci života.

 

---

Foto: Denis Bevanda