Putopis “HRVATSKA U TURSKOJ”: Kebab je Zeus turskog hranidbenog Olimpa (2. dio)

Prvi dio putopisa pročitajte ovdje.

Organizirali smo movie night. Donijeli smo pokrivače iz soba i čoporativno gledali film na podu hotelske dvorane. Odlična ideja. Andreea, jedna od sudionika, imala je rođendan. Nakon završetka filma, iznenadili su je tortom. Kao i obično, sjedili smo u hodniku kata. Nakon što je svatko dobio svoj komad torte, Mario se nečeg sjetio.

• E, Tamara, nisam nikad dobio kolač u facu.

Trebala mi je točno sekunda da razmislim. Neovisno o tome, probala sam tortu i bila je odlična. Hvala, Andreea.

Usred euforije, Mariu dolazi poruka na mobitel, Alan dobiva e-mail. Dakle, petak je navečer i u subotu popodne imamo let iz Ankare za Istanbul i odmah iz Istanbula za Zagreb. Uslijed vremenskih neprilika otkazan nam je let. Svima nam je ista misao prošla kroz glavu: Ostajemo dan duže, vidjet ćemo Istanbul! Opet vrištanje. Zabrinuti činjenicom da ja nisam dobila nikakvu informaciju o otkazivanju leta, a svi smo u istom avionu, odlučili smo nazvati Turkish airways kako bismo provjerili što se događa. Vrištanje! Umjesto ponuđenog leta u nedjelju ujutro mogli smo izabrati bilo koji let do kraja narednog tjedna. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila toliko sretna.

Poseban dio treba posvetiti turskoj hrani. Kebab je Zeus turskog hranidbenog Olimpa. Hranili smo se u restoranima i svaki restoran ima drukčiji izbor hrane. Ako piše kebab, jedinstven je jer svaki restoran ima svoj recept. Probali smo svakakvu hranu: juhe, meso, povrće, žitarice, specijalitete, nedefiniranu hranu… I sve je bilo fino! Jedino smo bili razočarani doručkom. Kuhana jaja, maslac, pekmez, masline, sir i kruh. Pa ti nahrani Balkanca koji sarmu za doručak jede. Alanov pršut koji je bio predviđen za degustaciju na internacionalnom predstavljanju, bio je potrebniji nama za doručkom. Ne želim znati što je prolazilo kroz glavu ekipi iz kuhinje svako jutro kad smo ušli u restoran. Također je bitno napomenuti da smo nekoliko dana večeru imali u antiterorističkoj ustanovi pored hotela. Zašto? Ne znam. Blizu su i imaju kuhinju, nismo previše pitali. Ispred zgrade stajao je policajac sa strojnicom što nam je bio dovoljan upitnik.

Sve to super, ali mamina sarma je mamina sarma.

Svuda se pije čaj. I oni ga tako zovu. Ne čaj od mente, šipka, kamilice, šumskog voća, trave ove one… Samo čaj. Stajali smo na cesti i čekali nekog, prišao nam je fotograf iz studija u ulici i ponudio nas čajem. U trgovini vas nude čajem. U restoranima vas nude čajem. Na fakultetu su nas poslužili čajem. Čaj svuda. Gorak je, nije okusom nešto na što smo navikli, ali ako ste termiti kao mi, bit će vam odličan.

Loš dio putovanja bila je činjenica da smo došli prvi, a otišli zadnji. Stoga, morali smo gledati sve kako odlaze. Pozdravljanja na kraju projekata puna su emocija. Nekolicina ljudi je plakala, drugi su se tješili nadom da će se vidjeti opet. Prvo su otišle Litvanke (video), zatim Turci i Estonci. Iduće jutro svi ostali smo napustili hotel.

Šokovi ranim jutrom. Autobus proizveden za vrijeme Prvog svjetskog rata bio nam je prijevoz do autobusnog kolodvora odakle smo išli u Ankaru. Nakon što je više od polovice nas sa svom prtljagom ušlo, problem. Nema mjesta za sve. Svi se okrećemo, vidimo da stanemo svi, ali pretpostavljam da je teret bio problem zbog upitnog voznog stanja vozila. Nema problema, uskoro se očekuje drugi autobus. Nismo znali tko je uzeo karte, tko ima čiji kofer, torbu, ništa. Na kolodvoru nisu htjeli čekati ostatak ekipe. Hrvati nisu imali ostatak tima, Bugari nisu imali sve karte i nekome je falila prtljaga. Kolegijalnost na djelu, zajedno smo jači. Odbili smo ući u autobus dok ostali nisu došli. Vidno zabrinuti, gledali smo u cestu i svake sekunde očekivali vidjeti one koje smo ostavili iza sebe. Pojavili su se nakon 20ak minuta. U startu smo kasnili, al bitno da je srce na mjestu. Idemo dalje. Planirano spavanje otkazano je zbog razgovora i druženja s Bugarima i Rumunjima s kojima smo se morali pozdraviti nakon što smo stigli u Ankaru.

Ostali smo zadnji. Muhammed i Merve bili su nam vodiči kroz grad. Nakon odličnog druženja i pozdrava, otišli smo u Kocatepe (video), jednu od najvećih džamija u Ankari. Fun fact: Džamije smo zvali moskve. Zbog stalne upotrebe engleskog i riječi mosque, džamija je na hrvatskom postala moskva. Predivna je. Obavezno je pokrivanje glave i skidanje obuće. Odlučili smo čekati molitvu da bismo vidjeli kako izgleda muslimansko obraćanje Allahu. Jeste li zapamtili tip s početka teksta? S obzirom na to da smo imali pola sata čekanja, noć bez sna ostavila je posljedice. Dečki su zaspali nasred poda moskve. Ljudi su prolazili, ali nije bilo čudnih pogleda. Merve mi je pokušala objasniti zašto je to normalno, ali uspjela sam shvatiti samo dio koji se dotiče meditacije. Nisam se mogla suzdržati od smijeha, ali sad barem znam da neću više spavati na hladnom aerodromu nego ću potražiti obližnju moskvu.

Večeru smo imali u stanu Muhammedove sestre i njezinog muža. Iznimno simpatična i draga obitelj. Čoporativno smo kuhali kombinaciju hrvatsko-turskih specijaliteta. Bilo je odlično. U Turskoj je običaj jesti na podu. Okrugli niski stol stavi se na pod i svi sjednu na pod okolo stola. Bilo nas je 11, zamislite gužvu. Ali upravo takve stvari su razlog zašto smo htjeli putovati, da upoznamo kulturu druge države. Hrana je bila ukusna, ljudi vrlo gostoljubivi što je ostavilo najpozitivniji utisak i lijepo sjećanje.

Noć smo proveli u Muhammedovom stanu i uputili se u Istanbul. Najtužniji dio bilo nam je oprostiti se od Merve i Muhammeda. Bili su odlični domaćini, potrudili su se osigurati nam odlično vrijeme u Kirsehiru i Ankari. Muhammed je kralj. Gdje god smo se pojavili, nekoga je znao. Osoba je koju želite znati kada dođete u Tursku. Mervushka je najsimpatičnija osoba koju smo ikad upoznali. Iznimno draga i spremna izaći ususret kako bi pomogla. Ovo joj je bio prvi projekt koji je vodila i odlično se snašla. Tih 10 dana koje smo proveli skupa bili su samo uvod u početak prijateljstva i samo je pitanje vremena kad ćemo se vidjeti opet. Ove godine, definitivno!

U Istanbul smo putovali u puno većem avionu. Umor je otjerao paniku i strah od letenja. Alanovo hrkanje, također.

Stjepan i Valentino su nas morali napustiti zbog obaveza na faksu. Bilo nam je žao što nismo mogli nastaviti u istom sastavu, ali neke obaveze nisu se mogle odgoditi.

Mario, Alan i ja popili smo, naravno, čaj, prilikom traženja hostela. Uputili smo se u potragu i vrlo jednostavno došli do lokacije. Umorni, ali sretni odvijanjem situacije u zadnja dva dana hostel je bio razlog za plakanje od sreće. Recepcioner hostela znao je engleski te nam je objasnio sve što smo ga pitali. Ono što nismo znali jest da nam je u cijenu noćenja uključen doručak. I najveći šok. Hostel, u samom centru Istanbula, nalazi se između Plave moskve i Bosporskog kanala te Mramornog mora. Platili smo ga 10 €!!! Ne, to nije sve. Recepcioner nam je rekao da nam je na raspolaganju i krov hostela na kojemu je terasa. Šprint na vrh. Dakle, vrištanje! Na jednoj strani moskva, na drugoj Bospor, na trećoj Maramorno more, na četvrtoj ostatak Istanbula. Zaboravili smo na činjenicu koliko smo neispavani i krenuli u šetnju gradom iako je već bilo kasno navečer jer grad je ipak drukčiji noću nego po danu, a imali smo malo vremena za vidjeti puno. Izašli smo van i nasred ceste zaustavlja me Srpkinja. Kaže da je čula naš razgovor i shvatila da smo tek došli. Dala mi je svoju karticu za metro na kojoj je ostalo joj 11 lira (cca 25kn). Ona sutra odlazi, nama će trebati. Taman kad misliš da ne može bolje, bolje se dogodi.

Ujutro smo pokušali ustati u 05:30 kako bismo vidjeli izlazak sunca, ali sam odlučila da je previše oblačno da se nešto vidi. Više sreće sutra. Nakon kuhanih jaja i nećete vjerovati, nutele, za doručak, opet smo se popeli na krov. Naravno, vrištanje. Sve ono od sinoć, ali po danu (video). Ljudi moji, ne znate što propuštate. Napravili smo plan obilaska i krenuli u grad.

Džamije se nalaze na svakom ćošku. Zamislite Mosque battle kada sve u isto vrijeme krenu pozivati vjernike na molitvu. Obišli smo ih puno. Prekrasno su uređene. Sve je lijepo. U koji god dio Istanbula smo došli, bilo je nešto zanimljivo za vidjeti. Ako ništa drugo, pogled na nešto je bio impresivan. S obzirom na činjenicu da grad nije na ravnome, gdje god da se popnete, imate nešto za vidjeti. Ma i pogled na običnu tržnicu ili ulicu s trgovinama je doživljaj.

Izbjegavali smo javni prijevoz i iste pješačke rute. Tip za putovanja: Više doživite grad ako idete pješice i primjećujete detalje koje iz metroa ili tramvaja nikako nebi vidjeli. Također, svaki put smo išli nekom drugom ulicom s ciljem da upoznamo što veći dio grada i možda pronađemo nešto zanimljivo. Azijski i europski dio Turske povezuje most kojeg smo prešli nekoliko puta u različiti dio dana. S mosta se hvata riba. Ribiči su tamo stalno – ujutro, popodne i navečer. Zamislite prizor: most je ogroman. Preko njega voze auti (već sam vam rekla kakav im je promet) i tramvaji. S rubova mosta ljudi pecaju i pješaci prolaze nogostupom. Ispod mosta plovi masa brodova. Ubacite u to sve zvuk molitve iz okolnih džamija. O vjetru da ne pričam. I onda troje Hrvata stoji nasred mosta, s osmjehom od uha do uha. Nismo se obazirali na miris ribe, hladnoću ili gužvu – bili smo sretni što smo tamo.

Kad smo već propustili izlazak sunca, trčali smo natrag u hostel kako bismo vidjeli zalazak. Zakasnili smo. Svejedno, pogled je bio, prema Mariovim riječima, kao iz James Bond filma. Navečer smo opet prošetali do Azije. Ulični zabavljači nalaze se u velikim ulicama i stvarno su vrijedni stajanja i slušanja (video). Svaka grupica ima svoj stil i publiku koja se okuplja oko njih. Šetajući, nabasali smo na nešto nama svakodnevno – na crkvu. Katolička crkva kao i svaka druga, ali puna turista kojima je to atrakcija. Ispred je bio okićen bor i ogromne jaslice. Nakon kebaba za večeru i pogleda s krova hostela za laku noć, umrli smo.

Drugi dan opet smo pokušali ustati da vidimo izlazak sunca. Međutim, bilo je još više oblačno. Odlučili smo kupiti sve suvenire i sitnice koje moramo donijeti kući. Iskreno, velika tržnica u Ankari, daleko je bolja od one u Istanbulu. Tražeći sve što nam treba, izgubili smo Maria. Panika! Alan je iskulirao, ja sam već počela razmišljati o trgovini organa. Nakon 15 minuta vikanja “Mario!” i hodanja gore-dolje ulicom, Alan je u jednoj trgovini našao Srbina s Kosova. S obzirom na to da smo kasnije imali vožnju brodom po Bosporu, čovjek nam je dao mobitel da mu javimo da ćemo se naći na polaznoj točki. Srce na mjestu, idemo dalje.

Stižemo do polazne točke, Mario nas čeka. Sreća do neba i nazad! Vožnja Bosporom trajala je sat i pol vremena. Sat vremena previše. Prvih pola sata obavili smo fotosession. Drugih pola sata smrzavali smo se kako bismo uživali u pogledu. Zadnjih pola sata ušli smo u brod i spavali. Zahvaljujući glasnoj muzici, nitko nije čuo Alanovo hrkanje. Prešli smo cijeli Bosporski kanal i vidjeli grad iz drugog kuta. Prilikom pokazivanja slika mami, sve zgrade i lokacije povezala je s turskim serijama koje svakodnevno gleda. “Tu je Gumuš bježala od Selin! Tu je Emir tražio Ferihu! U ovoj villi je živio Nazif! Ajsegul je tu plakala jer se Ezel bacio s mosta…” – rekla je kroz monolog.

Zadnju noć spavali smo kod Mervinog prijatelja pa smo se samo vratili u hostel po stvari i otišli ga potražiti. Tada smo shvatili koliko je Istanbul velik. Išli smo dobrim putem, ali nismo bili uvjereni da idemo kud trebamo. Stvarno se lako orjentirati u gradu, ali zbog našeg neznanja turskog i njihovog neznanja engleskog, snađi se kako znaš. I jesmo. Nakon nekog vremena provedenog gledajući u kartu grada i raspored javnog prijevoza sjeli smo u prvi autobus za koji smo mislili da će nas barem približiti lokaciji. Ispostavilo se da smo pogodili.

“Tamara, budi se, 06:20 je. Idemo za 20 minuta”. Kao osobi koja se voli izležavati sat vremena nakon buđenja, ovo je bilo stresno. I činjenica da do aerodroma idemo metroom koji je dan prije eksplodirao. Bili smo nekoliko ulica dalje prilikom eksplozije. “Putin!” – bio je moj zaključak. Mediji su ispaničarili kako je riječ o terorističkom napadu. Euforični pozivi i poruke iz Hrvatske krenuli su odmah. Idemo kući, što nikako nije lijepo.

Let natrag smo prespavali. Dok smo bili u Turskoj, gledali smo slike po fejsu o stanju Hrvatske. Pao je snijeg! Ljudi stavljaju slike, prave snjegoviće, voze ralice, kupuju lopate, zatvoren promet, temperatura minus beskonačno, mećava! Spremni na uvjete, izlazimo iz aviona – vani sunce, ljudi u kratkim rukavima. Baš onako kako je bilo kad smo otišli. Kratki pozdravi i svatko na svoju stranu. Ali samo kratkoročno jer smo svi ostali u kontaktu i jedva čekamo ponovni susret. Pa Turska nas čeka!

Iskoristite prilike koje vam se pruže. Ako nećete sad, ne znate hoće li vam se ikada opet imati šansu i kasnije će vam biti žao. Nemojte tražiti izgovore, poradite na načinima. Nemojte nikoga čekati, ohrabrite se sami jer će te na putu upoznati ljude. Učite na iskustvu, a iskustvo temeljite na pravim izborima i odlukama. Imate priliku vidjeti ostatak svijeta, na vama je da iskoristite prilike koje vam se nude. Putujte, upoznajte mjesta i ljude. Toliko toga imate za vidjeti, toliko toga trebate probati, toliko toga naučiti… Granice su tamo gdje ih sami stavite. Znači, ne postoje. Onako je kako si sami napravite, a ako imate volje, imat će te i sve ostalo.

Svi zainteresirani za bilo kakav oblik sudjelovanja na projektima, kontaktirajte udrugu Perpetuum za više detalja.