Putopis HRVATSKA U GRUZIJI: Bez boarding passa u krivom avionu (1.dio)

Tamara Hodak

gruzija

Opet me zove Leo:
– Tamara, hoćeš u Gruziju? Pet dana APV krajem listopada i deset dana projekta u prvoj polovici prosinca.

– Ajd, hoću. Oni uvoze robu iz Turske, trebam kaput.

Dolazim u Zagreb, nalazim se s Leovim roditeljima. Tu informaciju bitno je napomenuti zbog tekućine za oči koju sam Leu morala donijeti u Gruziju. Idući dan bus u 08:00 i put za Budimpeštu. Flixbus je stigao sat vremena ranije što se dogodilo nikad.

KAKO ZAVOLJETI BUDIMPEŠTU?

Budimpeštu vole svi osim mene. Svaki put kad odem, nešto loše se dogodi i pokvari mi cijeli izlet. Zašto bi i ovaj put bilo drukčije…

Ostavljam prtljagu na donjem katu Nepliget bus stanice i idem u grad. Lijepa arhitektura, mislim si. Namršteni ljudi s druge strane. Baš je sunčan dan, odlično za prošetati gradom. Skoro me auto udari jer se polukružno okretao usred raskrižja. Ne dam se, nastavljam dalje.

Nakon sat vremena hoda, sjela sam popiti kavu u nekom bircu s odličnim pogledom na rijeku, mostove i neke od znamenitosti grada. Nisam baš kavopija, a mađari ne govore ništa osim mađarskog pa sam morala uložiti trud u objašnjavanje konobarici da mi donese kavu s više mlijeka. Nisam joj zamjerila, kava je bila dobra.

gruzija
Budimpešta

JEDINI MAĐARI KOJI PRIČAJU ENGLESKI SU BESKUĆNICI

Došetala sam natrag na autobusni. Nikad nisam bila na aerodromu u Budimpešti i sve što sam znala jest da se do tamo dođe metroom i autobusom. Znači da moram pitati ljude gdje je taj metro. Nije bitno na kojem jeziku, ionako ga ne znaju. Niti su oni shvatili što ih pokušavam pitati, niti se ja približavam aerodromu. Shvativši da sam sama u ovome, stala sam pred kartu metro mreže i pokušala zaključiti gdje taj metro završava i gdje počinje bus. U tom trenutku prilazi mi beskucnik u invalidskim kolicima. Na prilično dobrom engleskom pita me treba li mi pomoć. Šokirana i sretna objasnim mu situaciju. Čovjek mi je sve objasnio, okrenuo se i otišao.

Kupim karte, sjednem na metro, izađem van, sjednem na bus i eto me na aerodromu. Sve ukupno nešto manje od sat vremena. Toliko drame oko nečeg tako jednostavnog. Ali! Sad su tek počeli problemi.

Gruzija
Budimpešta

BEZ BOARDING PASSA U KRIVOM AVIONU

Ulazim u aerodrom i odmah idem na infopult pitati gdje je što da ne trošim previše vremena. Lik, mlađi od mene, apsolutno nezainteresiran za posao, šalje me nekud desno. Stanem u red desno, misleći da je to red za ostaviti prtljagu. Iako mi je bilo malo čudno da jedino ja imam ruksak od 20 kg na leđima dok svi ostali imaju samo male kofere, nastavljam dalje. Zaustavim curu koja se brine za skeniranje prtljage i objašnjavam situaciju. Kaže mi da samo nastavim. Znam da sa sobom smijem imati samo jedan komad prtljage ne teži od 10 kg. Stavljam veliki ruksak od 20 kg na skeniranje. Pa mali. Imam rašpice, pepper spray, lak za kosu, dezodorans, šampone, hranu i svašta još što ne smije u avion. Sve prolazi. Napokon me nakon skreniranja zaustavi lik i kaže da imam tekućinu i da to ne smije samnom. Leova tekućina za oči. Mislim si, zar ćeš mi pored svega uzeti jedinu stvar koju baš moram odnijeti sa sobom?!

gruzija
Na krovu ureda NGO Droni.

Počela sam praviti dramu, objašnjavam liku da ne mogu gledati bez toga, moram to imati, ne postoji manje pakiranje, nemam izbora, daj mi to nazad. Vratio mi je tekućinu. Pokušavam i od njega dobiti informaciju o baggage drop offu kojeg nigdje ne vidim. Kao i o šalteru gdje trebam napraviti check in da mi daju boarding pass. Nije mu se dalo raspravljati. Pustio me do gatea. Ulaze ljudi u avion, let za Abu Dhabi. Dođem do stjuardese i po treći put objašnjavam.

-Nemam boarding pass. Ovo je avion za Abu Dhabi. Ja idem u Istanbul. Imam ruksak koji ne smijem imati sa sobom ovdje. Što da radim?

-Pa kad su te već pustili s ruksakom ovamo, morat ćeš ga unijeti sa sobom u avion. Izvoli. =)

-Ma nije problem unijeti ruksak, al kako ću sve ovo opet objasniti u Istanbulu gdje imam connecting flight za Tbilisi? Ponavljam, ovo nije moj avion.

-Ne razumijem.

-Sestro, ni ja. Zovi airport security.

Dolazi security. PONOVO objašnjavam što se dogodilo. Nije im jasno kako sam bez passa i s ruksakom došla do krivog gatea. Meni još manje. Nakon pola dana provedenog u Budimpešti, kasnim na let. Paničarim, objašnjavam da me vrate van do ulaza jer moram ostaviti prtljagu i otići na pravi let. Izmjenjivali su poglede pola minute i zaključili da sam bezopasna. Zadnja ulazim u svoj avion koji je zapravo kasnio.

gruzija
Izlazak u jedan od najvećih queer klubova u Europi.

SVIJET JE MALI

Slijećemo u Istanbul, debelo kasnimo. Na ulazu u aerodrom stoje dva dečka i viču “Tbilisi gate 93!” te nas požuruju. Nas stotinjak trči. Dolazimo do gatea, ljudi mirno sjede – avion kasni. Nikome za vjerovati, počnem hodati okolo da nađem gdje piše da sam na pravom mjestu. Nigdje ništa. Nakon pola sata panike, prilazi mi lik, estonac.

-Are you going to Tbilisi?

-Yes! You?

-Yes.

-So, I`m at the right place.

-Yes.

Olakšanje.

I njemu krenem objašnjavati što se dogodilo na prethodnom aerodromu… Prilazi njegov prijatelj, krenemo pričati i ispostavi se da svi troje idemo na razmjenu mladih. U Tbilisi. U isti hotel. S istim organizatorima.

Leo nas je čekao na aerodromu u Tbilisiju. S obzirom na to da smo svi došli dan ranije, odlučili smo ga provesti skupa. Ja sam ionako bukirala četverokrevetnu sobu za Lea i mene pa smještaj nije bio problem.

gruzija
Prvi dojmovi Tbilisija

BLUES BROTHERS HOTEL I GOL ALEXANDAR U KUĆNOM OGRTAČU

Taksist nas je pokušavao uvjeriti da je taksi jedini prijevoz do grada. Međutim, s aerodroma postoje busevi koji idu nekoliko puta u satu. Uvijek pitajte nekoga tko je prethodno bio što vam može reći, a da nećete pronaći na internetu. Bilo je 5 ujutro i trebao nam je raniji check in. Šaljemo mail hostelu, kažu ok. Autobus vozi do kolodvora od kuda smo uzeli taksi. Ne možete shvatiti koliko su taksiji u Gruziji jeftini. Javni prijevoz općenito. Izradite prepaid karticu. Ja sam na svoju stavila 25 kn što je bilo dovoljno za dvije osobe za 10 dana!

Dali smo vozaču adresu. Nakon nekoliko minuta vožnje stane i kaže to je to. Izlazimo iz auta, gledamo i ne vjerujemo. Ruševne zgrade, slupani auti, rupe na cesti, zapušteno drveće, smeće… Nigdje naznaka hostela. Nekoliko ljudi je prošlo, zaustavili smo ih da ih pitamo znaju li nešto o hostelu. Nitko nema pojma. Jedan čovjek nam je čak ponudio prijevoz jer smo navodno bili na krivoj adresi. Pristali smo. Samo da bi shvatili da nas je taj čovjek odveo na krivu adresu, a hostel se nalazio baš  tamo gdje nas je taksist doveo. Pješice smo se vratili nazad.

gruzija
Prvi dojmovi Tbilisija

Gledamo na booking.com slike. Izgledaju kao mjesto gdje stojimo, ali puno ljepše. Nigdje nema natpisa, smjernice, ništa. Iz zgrade, za koju smo zaključili da je hostel, izašla je žena. Pitamo ju živi li tu, i postoji li u zgradi hostel. Kaže da ne, ali da neki čovjek s trećeg kata stalno ima druge ljude u stanu. Šok i vjeverica.

Penjemo se na treći kat, velika željezna vrata, poluzahrđala. Okolo cijevi, žice, fasada po podu, zadnji put čišćeno nikad. Zvuk kucanja kao da cjepanicom udarate po kotlu za rakiju. Vrata se otvaraju, deda bez majice. Svi smo napravili korak unazad. Zbog smrada stana, ne zbog dede. “Alexandar!” – govori on nama. Nudi nam da sjednemo u boravak dok Alexandar ne dođe. Gledamo se, već znamo da nećemo ostati. Lijevo se otvaraju druga vrata, izlazi lik u kućnom ogrtaču. Taj ogrtač je visio s jednog ramena i namjena je bila da prikrije strateško mjesto. Dignuli smo ga iz kreveta.

Gruzija
Ulaz u Blues brothers hostel

“You will sleep in this room.” – pokazuje na sobu iz koje je izašao. Zavirujemo unutra i vidimo da ima masa kreveta i da još nekoliko ljudi spava unutra. A ne, ne. Odmah sam se krenula buniti. Smatravši da je booking.com ozbiljna stranica, očekivala sam barem sobu koju sam bukirala. Čim sam spomenula booking, Alexandar je samo rekao “Ok!” i odveo me do te sobe. Ulazimo unutra, smrad još gori, posteljina vidno prljava.

Ništa to, zaključujemo. Nismo imali neke nerealne standarde, ali nedostatak profesionalizma i nehigijena su neprihvatljivi. Otišli smo jesti, hrana liječi sve.

gruzija
Gruzijska hrana. Svima odlična, meni ništa posebno.

PRVI DOJAM VARA!

Leo je pronašao stan do kojeg smo otišli i stvarno je bio uredu. Smjestili smo se i otišli u grad. Na prvu je sve izgledalo kao da je zemlja izašla iz rata prije dvije godine. Nakon nekoliko dana provedenih tamo shvatila sam da je ipak stvar percepcije jer se zemlja nalazi između Europe i Azije te se na nju vrši utjecaj iz više zemalja s različitom kulturom. Mi s Balkana pretežito težimo srednjoj Europi pa nam je Gruzija nešto sasvim novo.

gruzija
Tipična post-sovjetska zgrada

Lijep je grad, pun kulture i povijesti. Prošetali smo povijesnim dijelom, žičarom se odvezli na brdo i pješice se spustili natrag. Hranili smo se po restoranima jer je cijena hrane jeftinija od Konzuma. Idući dan otišli smo u drugi hotel gdje su nas čekali svi ostali sudionici projekta.

gruzija
Pogled na Old town Tbilisi

STVARI KOJE NEBI TREBALE BITI OPĆEPRIHVAĆENE

“Let`s talk about sexism” bila je tema projekta. S obzirom na to da nisam previše upućena u temu, projekt mi je bio zanimljiv jer sudjelovanjem ulazim u poznatu sferu kojoj nikad nisam davala previše važnosti. Nisam konzervativna, ne osuđujem nikog, sve je dobrodošlo dokle god je dobronamjerno, budi što hoćeš, oblači što hoćeš, vjeruj u vanzemaljce i Zvončicu, šminkaj se ili nemoj, odaberi si spol, spavaj gdje želiš… Tvoj život je samo tvoj. Ali budi dobra osoba!

Dotaknuli smo se vrlo osjetljivih tema i pokušali smo biti maksimalno tolerantni prema svima. Dogovorili smo se o radionicama vrlo jednostavno. Nisam znala što me točno čeka u prosincu, ali znatiželja mi je jedva dala spavati.

gruzija
Penjanje na krov zgrade zbog prekrasnog pogleda.

Razmišljajući o temi i slušajući druge sjetila sam se situacija koje sam doživjela, vidjela ili čula. Koliko puta ste doživjeli da vam netko nešto dobacuje dok prolazite? U većini slučajeva samo ignoriramo misleći “gle budale”. Postalo je sasvim normalno da se takve stvari događaju jer smo ih prihvatili. Takvo što nikad nije ni trebalo biti prihvaćeno! Koliko je teško ženama ostaviti nasilne muževe? Zašto muškarac smije spavati s 50 žena, a žena ne smije s 50 muškaraca? Zašto muškarac ne smije biti emotivan, žena smije? Što su homoseksualci krivo napravili? Um bira tijelo koje se možda nekad ne podudara s genetikom. I mnoge druge situacije.

Nastavak plana slijedio je u prosincu.

gruzija

LOŠESUSJEDSKI ODNOSI SA SLOVENIJOM

Natrag sam išla rutom Tbilisi-Istanbul-Budmpešta-Maribor-Zagreb-Plitvice. Sve je bilo u redu dok nisam došla do Maribora. Stigli smo u 04:00 ujutro i idući bus sam morala čekati sama, vani na minus nekoliko stupnjeva. Nigdje ništa nije radilo, nikakav birc, hotel, tako da mi je jedina opcija bila čekati.

Preživjela bi i to da se nije dogodilo nešto gore. Prišao mi je čovjek, 45 godina otprilike, otkopčao hlače i rekao mi da idem s njim. Promrzla, nenaspavana, uplašena, šokirana i natovarena s dva ruksaka, nisam znala što napraviti. Počela sam trčati u suprotnom smjeru. Nekoliko metara dalje, naišla je čistačica. Nakon što sam joj rekla što se dogodilo, sa smješkom je rekla da je to lokalni beskućnik koji inače radi takve stvari i da nema smisla zvati policiju jer bi on pobjegao dok oni dođu. Dok oni dođu? Odakle? Iz susjedne zemlje? O Slovenijo moja, manja od Arene Zagreb… Proputujem cijelu Europu i jedini incident dogodi se u susjedstvu.

Cure, ako putujete same, nabavite pepper spray, švicarski nož, bilo što. Pazite da vam mobitel uvijek ima nešto baterije i budite u kontaktu s nekim.

Jedva sam dočekala prijeći granicu i doći u Hrvatsku.

gruzija
Noćni pogled na Tbilisi

DRUGI DIO PUTOVANJA, U TBILISI PREKO KIEVA

Došao je prosinac, skupila se stara ekipa. U Poljskoj sam upoznala Lea, Katarinu i Luciju početkom prošle godine.  Sprijateljili smo se tako da je novo zajedničko putovanje bilo samo pitanje vremena. Dogovarajući rutu od Zagreba do Tbilisija, složili smo se da je ovo odlična prilika za iskoristiti mogućnosti koje nam se nude. Pretjerivanje je, u ovom slučaju, bilo isplanirano.

Bus iz Zagreba do Budimpešte. Tamo smo prespavali. Zatim, ujutro avion iz Budimpešte do Kieva. Navečer avion iz Kieva do Bakua. U Bakuu smo ostali dva dana i noćnim vlakom stigli u Tbilisi.

gruzija
Lucija i ja

SNIMANJE FETIŠ FILMOVA I ULAZAK U GUINNESSOVU KNJIGU REKORDA

Spakirala sam se i došla u Zagreb dan prije, spavala sam tu noć kod Lucije. Stigavši, javila sam joj se i rekla mi je da dođem na određenu adresu. Cura pleše pa sam mislila da joj dolazim na trening. Dođem pred zgradu, ulazim u haustor, izlazim u dvorište, prilazim nekoj kući, ulazim i spuštam se stepenicama u podrum. Nigdje svjetla. Odjednom, čujem neke glasove. Pokucam na vrata, neka cura otvara i mrtva ozbiljna kaže: “Izuj se, moramo biti bosi.”. Mislim si takva je rutina treninga… Ulazimo u drugu prostoriju. U životu nisam bila izbezumljenija. Na podu leži lik u bokericama i 15 bosih cura stoji na njemu. Što.se.ovdje.događa?! Lucija je jedva uspjevala ostati ozbiljna. 

Naime, čovjek želi srušiti Gunnessov rekord kao ljudski tepih. Ne znam koliko cura mora na njemu stajati određen broj minuta. On osvaja članak u Guinnessovoj knjizi i 50 tisuća kuna. Cure, svaka po 1000. Da priča bude još šokantnija, ne smijem odati identitet lika jer je poslovna osoba. Također, bavi se snimanjem fetiš filmova. Znači, putovanje mi još nije ni počelo, a ja sam već vidjela dovoljno.

gruzija

OPET BUDIMPEŠTA…

Put do Budimpešte prošao je dobro. Krenuli smo rano, nisu nas gnjavili na granici, vrijeme je bilo lijepo. Odmah smo se uputile do hostela. Već sam nebrojeno puta rekla da ne volim Budimpeštu pa sam samo čekala probleme da se pojave. Cjelodnevna šetnja gradom bila je hladna, ali ugodna zbog božićnog ozračja. Iduće jutro morale smo se ustati prije zore jer smo već u 06:00 morale biti na aerodromu. Važna informacija za naglasiti jest da metro nije radio i da su vozili zamjenski autobusi. Gdje su stanice? Kako bus izgleda? Koliko često ide? Ima li ikakvih oznaka? Ova pitanja nikad nisu dobila odgovore. 

Moje loše mišljenje o Budimpešti opet je opravdano. Ustale smo se prilično ranije nego što bi trebale da je metro bio u funkciji. Bila je subota ujutro tako da su u vrijeme našeg traženja stanice vani bila samo pijana djeca i pokoji namršteni radnik. Gotovo sat vremena smo se kretale po ogromnom raskrižju, ispitivale ljude, googlale, proučavale kartu grada. Već smo bile spremne dati 50+ eura za taksi jer nismo imale izbora kad nas je zaustavio simpatičan dečko i na savršenom engleskom objasnio gdje čekati autobus. Pet minuta kasnije bile smo na putu za aerodrom.

gruzija
Bazilika Sv. Stjepana, Budimpešta

KIEV ZASLUŽUJE DRUGU PRILIKU

Poučena iskustvom, ovaj put sam znala kako se odlazi s aerodroma u Budimpešti. Stižemo u Kiev. Hladno, pada snijeg, bljuzga. Nitko ne govori engleski, pokušavamo se snaći na ukrajinsko-hrvatskom. Bilo je lako doći do grada, ali teško pronaći garderobu za ostaviti prtljagu. Javni prijevoz i Uber su jeftini tako da je bilo lako kretati se okolo. Međutim, snijeg je padao sve više, hladnoća je postala sve gora, smočile smo se i u pola dana vidjele 3 atrakcije. Sjele smo u restoran, jele i zaključile da Kiev zaslužuje drugu šansu čim malo zatopli.

Nisam imala isprintan boarding pass iz Kieva za Baku. Kopiraone ne postoje. Stoga, otišla sam u jedan hotel i pitala recepcionera može li isprintati. Nije bilo problema. Do aerodroma smo otišle Uberom. Oko 40-ak minuta vožnje za 10 eura. Prolazimo cijelu proceduru odmah na ulazu u aerodrom. Putovnice, boarding pass i provjera prtljage na samim vratima. Luciji su oduzeli pepper spray, moj nisu našli.

gruzija
Katedrala Sv. Mihaela, Kiev.

JEDAN OD NAJLOŠIJIH LETOVA IKAD

Dolazimo do gate-a, 195 muškaraca i 5 žena čeka let. Od 5 žena, dvije su potpuno pokrivene, jedna je starija, Lucija i ja. Muška populacija kao da ženu u životu nije vidjela. Pokrivene su bile u pratnji muževa, starija se činila iskusnom u ovakvim situacijama, ali nas dvije smo se osjećale užasno. Neugodna je situacija stajati u avionu prilazeći svom sjedalu kada gotovo 200 glava prati svaki pokret koji napraviš. Čak i kad smo sjele, neki su ustali da nas i dalje gledaju ili su nas pokušavali dosegnuti pogledom kroz praznine između sjedala. Netko bi ignorirao, nekome bi bilo svejedno, netko bi se smijao. Meni je bilo neugodno.

Cheeky Carabao bilo je ime hostela u kojem su nas čekali Mateo, Haris i Laura. Bilo je 02:00 ujutro i išle smo Uberom. Malo je skuplji nego u Ukrajini, ali sve što smo htjele jest stići do hostela što je brže moguće. Tražile smo previše, očito. Imale smo adresu i ime  hostela, ali vozač nije znao gdje je to. Stao je u nekakvoj ulici i 15 minuta hodao okolo i ispitivao ljude o lokaciji. Ispostavilo se da smo bili parkirani pored zgrade no problem je bio u nedostaku indikacija. Ulazimo u hostel, napokon.

gruzija
Obala Kaspijskog mora

Nastavit će se!

Instagram: Tamara, NoAddressForTravelers.

Facebook: Tamara, NoAddressForTravelers.

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u