Putopis HRVATSKA U POLJSKOJ: Sreća u Zakopanama i šok u Auschwitzu

Hrvatska u Poljskoj, opet. Prvi projekt bio je u zapadnoj Poljskoj u hladnom ožujku. Organizatori su ostavili nas 42 usred industrijske zone jer su morali baš taj tjedan sudjelovati na nekom religioznom događaju u “obližnjem” selu. Blaga katastrofa. Tople vode bilo je na momente, grijanja još manje, cuga jeftina, hranili su nas. Ekipa je bila dobra i spavali smo u dvorcu. U dvorcu! Sve u svemu, ne gledam na to kao nešto loše. Sad imam priču za ispričati. =D

Stoga, odlučila sam Poljskoj dati drugu priliku. Dobro da jesam.

Leo: Ideš i ti u Poljsku?
Ja: Di, koga?
Leo: Pa na popisu si.
Ja: Pa ok, idem. Kakav popis?
Leo: Evo ti link.
Ja: Što je to? Kad sam se za to prijavila? Jesam li?
Leo: Hahahahaha…
Bus do Krakowa, 16 sati.

Najveći tim koji sam do sad imala, bilo nas je 8. Šestero nas je krenulo skupa, dvoje “odmetnika” tražili smo po Krakowu.

Autobusni kolodvor Zagreb, neko vrijeme popodne. Oko perona gdje se čeka prijevoz do Budimpešte, skupilo se dovoljno ljudi da se napuni jedan autobus. Parkira se kombi. Svi se zbunjeno gledamo. Neki se guraju bliže vratima da ne izvise jer nema šanse da svi stanemo u jedan kombi. Pitam vozača što se događa, što ako ne stanemo svi. “Imam ja tu auto pa će neki samnom u autu ako bude trebalo.” – odgovara lik.

Optimistično odlučim ne gurati se pa što bude. Bili smo kao sardine u konzervi, ali svi smo sjedili. Zauzeli smo šaruge i vrištali cijelim putem. Poneki putnici pridružili su nam se usputnim komentarima, svi ostali obogatili su se nekom sijedom. U Budimpešti smo se premjestili u prilično dobar bus do Krakowa. Nastavili smo s nespavanjem jer smo si toliko dobro kliknuli da su nam i najmanje sitnice bile urnebesno smiješne.

Krakow, 07:00, -15. Oduševljenje na razini djece u igraonici. Tresemo se od hladnoće, ali moramo se slikati pored svega zanimljivog. Kad je stvarno stegnulo previše, sjeli smo doručkovati. U nedostatku zobenih s bananama, naručim shake od kivija i kruške. Ležerno je završio po stolu, podu, nama… Ostala sam gladna. Nastavili smo s razgledavanjem. Jedva sam dočekala ručak!

Bilo koje mjesto uvijek je najbolje razgledavati s nekim lokalnim. Mi smo imali sreće što je Leo bio s nama jer je već nekoliko puta posjetio Krakow. Usred labirinta od ulica, ulazimo u haustor neke zgrade. S desne strane nalaze se trošna vrata oko kojih su naljepljeni godinama stari plakati. Vjerujem Leu, ali vidjela sam previše horor filmova koji tako počinju. Miris hrane me ohrabrio. Pratiš hodnik, uđeš u podrum i vidiš najsimpa restoran ikad! Hrana je jeftina, fina i obroci su obilni. Tip za putovanja: Kad si u Krakowu, nađi restoran Gospoda Koko!

Vraćamo se na autobusni pronaći ostatak tima koje smo nazvali “odmetnici”. S obzirom na to da se nismo poznali, nismo ni znali koga točno čekamo. Stoga, bili smo kreativni.

Javni prijevoz u Poljskoj nešto je najgore što sam doživjela tamo. Naravno da smo dobili lokalni autobus koji je zadnji put prošao tehnički početkom 1939. Tad se otprilike i vozač rodio. Opet previše ljudi stoji na vratima nadajući se da će pronaći mjesto. Nas 8 imamo unaprijed kupljene karte, dok su svi ostali samo blokirali ulaz u bus slušajući vozača kako nešto priča poljskim dijalektom povišenog tona. Vadimo rezervacije i mašemo papirima s kraja reda. Vozač gestikulativim pokretima ruku koji podsjećaju na okretanje ogromnog volana, što mu je zapravo profesionalna deformacija valjda, daje nam signal da se proguramo unutra jer inače nećemo ući. Vide svi ostali i počnu mahati i oni papirima. Vozač u panici.

Vidno iznerviran suvremenim načinom kupovanja karata, zatvara vrata i kreće. Nema veze što su ljudi ostali vani, a u busu ima još mjesta. Sad već pomalo umorni, odlučimo spavati 3 sata koliko nam treba da pređemo 109 km. Logika mi nije jasna, ali fokusirala sam se na 3 sata jer mi je to dovoljno da se naspavam. Kako da ne! Temeljem svega što sam doživjela neposredno prije kretanja iz Krakowa, mogla sam pretpostaviti da me čeka jedna vrlo zabavna vožnja. Na ravnoj cesti koja se, iz perspektive putnika činila kao makadam, pogodili smo svaku rupu. Uvjerena sam da je brzina bila preko dopuštene. Morate koristiti sve 4 kako biste ublažili, ne spriječili, micanje iz vlastitog sjedala. Iskočiti 20cm uvis iz sjedala u sjedećem položaju doživjela sam samo na sanjkanju prije 20 godina prilikom spuštanja u nepregledne doline Plitvičkih jezera. Lunapark. Dvije trećine puta prešli smo brže nego planirano. Zadnja trećina bila je najduža.

Zakopane su najpoznatije zimsko odmorište u tom dijelu Poljske. Mjesto se nalazi na granici sa Slovačkom, ali Češka, Austrija, Ukrajina i Mađarska također nisu daleko. Znači, gužva na cestama do tamo je gora nego na Bregani sredinom kolovoza. Kretali smo se brzinom kišne gliste. Za zadnjih 9 km trebalo nam je više vremena nego za prethodnih 100.

Stižemo, bježimo od busa i uzimamo taksi do ville Jozef. Izvana ne izgleda veliko, ali je simpatično ukomponirano. Poludrvena kuća pored skijališta u tipičnom stilu. Uđeš unutra i nema kraja. Ostala sam iznenađena koliko zapravo unutra ima prostora. Tip za putovanja: Kad si u Zakopanama, spavaš u villi Jozef. Nakon što smo se smjestili, raspakirali, otuširali i jeli, pridružili smo se ostalim sudionicima projekta da se upoznamo. Prvi s kojima smo se sprijateljili, bili su talijani. Zadnji s kojima smo se pozdravili, također su bili oni. =)

Prvi dan prošao je klasično. Buđenje, doručak, igre koje služe za pamćenje imena sudionika, pauza za kavu, nekakva radionica, opet neka igra i kraj. Party je krenuo odmah prvu noć. Interkulturalnu smo imali svaku noć s čime se do tad nisam susrela. Nismo spavali, trgovina s jeftinim alkoholom je bila blizu, ali nismo se dali.

Igre koje su smišljene za dio programa interkulturanih druženja gotovo da su nas bacale na pod od smijeha. Npr, na videu ispod ovog teksta, glasnoća je bila ključan dio pobjede:

Posjetili smo planinski lanac Tatre. Hod od 9 km do jezera Morsko oko, obilježio je nevjerojatan pogled na bilo koju stranu. Prekrasni, snijegom prekriveni, vrhovi nalazili su se uzduž cijelog puta. Iako je dan bio sunčan, temperatura se spustila ispod nule. Tijekom zime, jezero se zaledi i moguće je hodati po površini. Zanima me kako sve izgleda odleđeno tako da ću definitvno doći jednom usred ljeta. Prešetanih 18 km u pola dana nisu bili problem jer smo svi bili uzbuđeni i očarani prizorom. Tip za putovanja: Ostavit sve i otići tražiti svisce na Morsko oko. 

Je li hodanje jedini način dolaska do jezera? Nije. Drugi način je prijevoz u kočiji koju vuku konji. Iako zvuči zanimljivo, bili smo zgroženi prizorom. Cijeli dan, isti konji penju se do jezera i spuštaju se nazad. Hrane ih sijenom, prekriju dekom, ali prizor nije bio lijep. Činjenica je da predstavljaju poveznicu s tradicijom, upoznavanje s kulturom… Smislite još bilo kakav izgovor, draže nam je bilo prošetati.

Treći način dolaska do cilja jest polomiti neku kost i zvati gorsku službu spašavanja.

Dug hod na svježem zraku odlično utječe ne samo na raspoloženje, stoga si ovakvo nešto priuštite svakih toliko. Što je češće moguće. Ako vam je Morsko oko predaleko, slične stvari možete pronaći bilo gdje u Hrvatskoj. Ili okolici.

Centar Zakopana je maleni grad tradicionalnog uređenja. Iznimno popularno turističko mjesto s oko 2 i pol milijuna turista godišnje. Grad je u 17. st. bio selo s 43 naseljenika. Rudnici i metalurgija privlačili su sve više ljudi. Danas je cijela priča eskalirala u turistički centar s 28 tisuća stanovnika. Ponuda za turiste je u redu, s obzirom na veličinu grada. Skijalište je održavano, smještajnih kapaciteta ima puno, cijene su prihvatljive. Ponuda suvenira također je odlična. Velik broj štandova s tradicionalno izrađenim stvarima, otežavam vam odabir. Svatko će za sebe pronaći nešto. Na restorane se nisam previše obazirala, no ipak sam ručala u jednom. Tip za putovanja: Kad si u Zakopanama, jedeš u Gazdovo kuznia. Prvi hotel u Zakopanama koji je s godinama postao restoran. Izrađen sav u drvetu, stvara odličan ambijent i atmosferu uz veliku ponudu obroka.

Tema projekta bila je okoliš. Svaka zemlja predstavila je stanje zaštite i uništavanja okoliša te su svi manje više u istom problemu. Loše zbrinjavanje otpada, nedostatak reciklaže, zagađenost zraka, nekompetentne komunalne službe, nepitka voda, rušenje drveća, životinje… Svaka država bori se s istim problemima na sličan način. Šokantna činjenica koju smo saznali jest stanje zagađenja zraka u Poljskoj. Što se moglo vidjeti jednostavnim usponom na skijalište pored ville Jozef gdje smo bili smješteni. Ako je zagađenje toliko vidljivo usred planina, zamislite kako je u gradovima.

Potaknuti stanjem, proveli smo anketu među stanovnicima kako bismo saznali koliko su svjesni štete. Većinom su svi bili realni i rekli kako osjete posljedice kroz pogoršanje zdravlja i nezbrinutost otpada. Tvrde da se mora nešto poduzeti, što je očito. Neki se trude reciklirati otpad, no to je najviše što sami mogu učiniti. Jedan od načina također je bila organizacija ovog projekta kako bi se podigla svijest o problemu.

Zadnji dan. Nespavanje u kombinaciji s ranojutarnjim odlaskom u Krakow izazvalo je glavobolju koja je pala u drugi plan zbog posjeta Auschwitza. Put smo prespavali, koliko je to bilo moguće zbog već objašnjenih problema javnog prijevoza. Stigavši u Krakow, sjeli smo u bus za koncentracijski logor koji je zauvijek promijenio svijet.

Autentičnost situacije bila je nevjerojatno realna. Taj dan bilo je hladno, padala je kiša i sve je bilo puno lokvi i blata. Oblačno vrijeme dočaralo je tmurnost mjesta. Iako grozno zvuči kad shvatite da se najveće mjesto istrebljivanja ljudske rase pretvorilo u turističku atrakciju, pridružili smo se toj masi turista.

Hodamo blatnom stazom kroz drvored. Drveće na ulazu kroz vrata s natpisom “Arbeit macht frei” puno je veće nego na slikama iz Drugog svjetskoj rata. I to je jedino što se promijenilo od tada. Ograda je jednako visoka i puna bodljikave žice. Zgrade i dalje stoje dobro očuvane. Staza je još uvijek blatna. Odvratan osjećaj prati vas od ulaza. Hodate stazom između zgrada. Gdje god se okrenete vidite isto: zgrada u kojoj su ubijeni ljudi, bodljikava ograda unutar koje su ubijeni ljudi, mjesto za streljanje gdje su ubijeni ljudi, plinska komora gdje su ubijeni ljudi… U kojem god smjeru okrenuli glavu, gledate u mjesto ubojstva.

Ulaz u pojedine zgrade je dopušten. Imena svih umrlih nalaze se napisani na zidovima. Slike svih osoba obješene su kroz hodnike. Jedna prostorija veličine manje sportske dvorane puna je odrezane kose žena i djevojčica. Cijela prostorija! Sortirane su oduzete privatne stvari. Ne znate koliko uznemiravajuće izgleda milijun četki za kosu na jednom mjestu dok se ne nađete u Auschwitzu. Ne možete shvatiti uznemirenost dok gledate odore ubijenih ako se ne nađete pored njih u Auschwitzu. Još uvijek možete osjetiti svu tugu, patnju, jad, strah, zlo…

Sve što ste do sad znali o Auschwitzu stavite na stvarnu lokaciju. Svi filmovi koje ste pogledali, sve slike koje ste vidjeli, snimke, priče koje ste čuli… Zamislite ih ispred sebe. Pitate se tko je plakao na mjestu na kojem vi stojite. Hodate po grobovima ljudi. Crteži i fotografije u zgradama ne daju vam da tu sliku izbacite iz glave.

Zatim smo otišli u Birkenau. Još gore. U logoru je ubijeno nešto manje od 1 i pol milijun ljudi. Mislite, puno je to ljudi. Onda dođete tamo i vidite ogromnu ravnicu obilježenu kanalom i ograđenu žicom. Potrudili su se osigurati dovoljno mjesta za broj ljudi koje su planirali ubiti. Kategorizacija načina ubijanja je užasna. Također su se potrudili biti kreativni. Cilj pothvata bio je širenje straha i izživljavanje. Istrebljavanje neželjenih nekome s vrha predstavljalo je zadovoljstvo. Prostorije u kojima su ljudi ostavljeni da umru od gladi pune su smrada. Mjesto gdje su se vršila streljanja puna su rupa od metaka. Plinske komore pune su ogrebotina po zidovima. Oprema dr. Mengele još uvijek je tamo. U neke prostorije nismo smjeli ući. Bolje je tako.

Nakon šokova izazvanih viđenim, trebalo je stići kući. Bus iz Krakowa do Budimpešte je kasnio. Karta koju sam kupila iz Budimpešte do Zagreba, morala je biti otkazana. Dobro je to što sam imala priliku vidjeti Budimpeštu, opet. Loše je to što mi se Budimpešta ne sviđa. Htjela sam popraviti dojam. Međutim, mislim da ću se osloniti na treću sreću.

Mrtva umorna izlazim u autobusa u Zagrebu. Dobro je to što sam bogatija za iskustvo. Loše, činjenica da već idući dan idem dalje i nemam kad spavati. Prevladava ono dobro jer još jedno iskustvo dolazi.

A vi? Skupljate li iskustva? Ili razmišljate o tome? Pročitali ste tekst jer vas zanima kako je meni bilo ili zato što i vi želite otići? Vrlo je jednostavno. Nađite tjedan dana vremena za sebe. Bez izgovora. Tko hoće, nađe način. Tko neće, nađe izgovor. Kupite kartu, jeftine su. Avion, bus, vlak, blablacar… Malo googlate, pa gotovo sve informacije su na interntu. Malo se raspitate jer neke stvari znaju samo lokalni ili oni koji su već bili. Ja sam i više nego spremna podijeliti svoja iskustva. I provedete najbolji tjedan ikad. Zabavite se, vidite mjesta, upoznate ljude, educirate se.

Želite biti dio Erasmus razmjene? Još jednostavnije! Pratite Perpetuum ili mene na Facebooku i ugrabite priliku kad ju vidite. Već sad imam centar Grčke i Rim u najavi. =)

FOTO GALERIJA: https://goo.gl/oj0MNR