Putopis “HRVATSKA U ITALIJI”: Italija – ljubav u zraku i tjestenina na tanjuru
Srijeda navečer je, vani sam. Zvoni mi mobitel.
“Tamara, kako ti zvuči Italija 15.2.?”
“Zvuči.” – odgovorila sam.
To je otprilike bilo to. Tako se inače kod mene donose odluke.
Do ujutro sam saznala gdje trebam ići, s kim, kako i zašto. Tri cure iz Zagorja, Tihana, Marija i Petra, trebale su još dvije osobe za put.
Zovem Jelenu.
“Jelena, jel imaš tjedan dana vremena?”
“Imam.”
“Ok, idemo u Italiju.”
To je otprilike bilo to. Tako to inače kod mene… =)
Nakon svega nekoliko dana dogovaranja, kupile smo karte za autobus i vlak te u 05:30 krenule iz Zagreba. Upoznale smo se na kolodvoru i veselile se vožnji od nevjerojatnih 26 sati do Juga Italije. Tip za putovanja: Ili se unaprijed pripremite za takvo putovanje ili idite avionom.
Do Ljubljane je padala kiša. U Trstu je bilo malo bolje. Zanimljivo je to što u Trstu nismo našli Talijane. Samo Slovence I Hrvate. Naravno, svako moje putovanje mora početi šokovima. Dakle, nakon 4 i pol sata sjedanja u autobusu, veselila sam se wc-u na kolodvoru više nego hotelu s 4 zvjezdice koji nas je čekao u Fasanu. Utrčavam u wc – čučavac. Odlično, barem ništa ne moram dirati. Ispod svakih vrata ima desetak cm prostora, taman da vidiš jel netko ispred. Gledam sjene prolaze, kad odjednom FACA! Lik se sagnuo ispod vrata i gleda. Sva u šoku skočim i tako zbunjena udarim nogom od vrata. Nema smisla, znam. Al ne možeš razmišljati u momentu. Kako biste vi reagirali na slično? Otvaram vrata da vidim tko, što, wtf. Dvije žene još zbunjenije gledaju s izrazom “jel ova normalna?!”. Vraćam se curama i odvodim ih sve nazad u wc da mi dežuraju ispred vrata. Nakon toga sam odlučila da ne želim nijednu izgubiti iz vida ni dok trepćem. Prošetale smo užom okolicom, napravile fotosešn I nastavile dalje.
Nakon nekoliko sati pauze, sjele smo na vlak za Bolognu. Ovo mi je bila prva vožnja vlakom. Još dok sam bila kući, dečki koji su išli samnom u Tursku, pitali su me dal ću paničariti kao kad sam s njima prvi put putovala avionom. Nisam. Sjedala su bila dovoljno velika (ili sam ja dovoljno mala) da komotno mogu zaspati. S obzirom na to da ne volim biti dugo na istom mjestu, bilo je malo naporno par sati provesti u istom sjedalu. Igrale smo Uno, gledale filmove, slušale glazbu, pričale, spavale… Svašta, samo da vrijeme što prije prođe.
Stigle smo u Bolognu. Čuvanje prtljage par sati – 4 eura. Skup sport, ali opet imamo nekoliko sati pauze pa nemamo drugog izbora. Izlazimo iz kolodvora i smišljamo plan. Treba nam hrana, voda, kava, wc, wifi, krevet, tuš, bankomat, mjenjačnica, sve… Žene. Prvo zapažanje bilo je da nema birceva koliko ih ima kući. Ali zato Mcdonalds ima svugdje. Wifi im radi na temelju broja mobitela samo za 7 određenih država među kojima nije Hrvatska. Hvala, susjedi. U potrazi za bilo kakvom mogućnosti kontaktiranja mame da joj javim da nisam prodana u bijelo roblje i da su mi svi organi na broju, našli smo public wifi na nekakvom kolodvoru. Kolodvori su puni beskućnika, izbjeglica i prosjaka. Ne osjećaš se baš najsigurnije jer smo svjedočili tuči nekolicine prosjaka i napadu psa na beskućnicu koja je vlasnica psa. Kupile smo hranu i vratile se nazad na željeznički kolodvor te čekale vlak.
Ponoć, ulazimo u vlak. Gledam veličinu običnog sjedala, dimenzija taman da legnem i zaspem. Patite, vi visoki ljudi! U kupeu pored moga, bila je grupa pijanih mladih ljudi. Prema glasovima, zaključila sam da je bilo 10 dečki i jedna ženska. Jer sam čula normalan grupni smijeh popraćen vrištanjem jedne osobe. Nema veze, sjedalo mi je bilo dovoljno komotno da ipak uspijem nešto odspavati.
07:30, stigle smo u Fasano, grad na jugu Italije. Dočekale su nas Anita i Mariagrazia, članice talijanskog tima. S obzirom na to da sam mutava sat vremena nakon buđenja, pogotovo nakon onakvog danaiI noći, na pitanje kako sam, odgovorila sam podočnjacima iako sam bila iznimno sretna što samo dolje. Čim sam ušla u hotel, zaboravila sam koliko mi se spava, koliko sam umorna, koliko sam pokisla, lika iz wc-a doduše nikad neću zaboravit. Znači, hotel je na brdu i ima terasu s najboljim pogledom ikad!
“Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonijaaaa!” – rekao je Dado Topić. Makedonski tim došao je nakon nas. Bertan, Davor, Bekim, Nikola i Kiki – simpa tim s kojim smo se sporazumili na hrvatsko-makedonskom.
“Tureja liepa” pjesma je koja je obilježila projekt. Litvanci su nam je pokazali kao dio svoje interkulturalne večeri. Nakon toga, cijeli hotel ju je pjevao. Ne pretjerujem. Doslovno, u koji god dio hotela sam otišla, netko je pjevao tu pjesmu. Domantas, Gabija, Matas, Ugne i Alius – uvijek odlično raspložen tim.
Svi smo čuli za Zorbu, ali ovo je bilo prvi put da smo imali priliku vidjeti kako to zapravo izgleda. Nevjerojatno! Odysseas, Panagiotis, Amaryllis, Efi i Sofie – tim koji nam je odlično predočio grčke tradicionalne plesove.
Kao ovisnik o čokoladi, moram priznati da je Rom čokolada zlato iz Rumunjske. Odradili smo i trening skupa, bilo je teško objasniti plavice kad sam se vratila kući. Cosmin, Cristi, Florin, Paula i Petronela – tim s puno potencijala s kojima nastavljamo suradnju.
Raspametili smo se na sangriju. I mama Marian je kraljica! Marian, Fran, Vicky, Anna i Andrea – španjolci s odličnim tradicionalnim plesovima koje smo svi htjeli naučiti.
Talijanski tim je bio na domaćem terenu pa smo njihovu kulturu doživjeli više nego ostale. Anita, Valeria, Angelica, Mariagrazia i Maria Vita – divan tim koji nas je još ljepše ugostio.
Prvi dan bio je kao i na svakom projektu – nitko nikoga ne zna, svi se upoznajemo, igramo igre kako bismo lakše zapamtili međusobno imena. S obzirom na to da sam svoj tim upoznala isto taj dan, njihova imena mi je bilo teško zapamtiti, kamoli svih ostalih sudionika. Ali trudila sam se.
Iznimno sam se veselila hrani. S obzirom na to da volim jesti, nije mi bilo bitno što se jede, bitno je da je masivno. Predjelo – tjestenina s nečim. Nakon toga glavno jelo koje se pojede u dva zalogaja i odličan desert. Hrana je ukusna, ali mi iz Like volimo pojesti. i dalje gladna, napuštam stol i gledam je li to samo meni problem ili ima još gladnih. Vidim, ima likova od dva metra, pa nemoguće da je njima to dovoljno ako meni nije. Drugi dan opet tjestenina s nečim, dva zalogaja glavnog jela i desert. Hotel je u brdu pored zoološkog, trgovine ni u najavi. Razmišljam o tome da ne znam kako ću preživjeti tih desetak dana. Treći dan pojavila se još nekolicina ljudi koja je imala pritužbe na hranu. Nekima je smetala tjestenina svaki dan, drugi su bili moji istomišljenici. Nakon što smo pritužbe objasnili organizatorima, dobili smo više hrane ako smo htjeli. Svi sretni. Dva tanjura predjela, tri glavnog jela I desert. A što da vam kažem… =D
Interkulturalne noći su uvijek najzanimljivije. Svaki tim mora predstaviti svoju državu i u sklopu toga svatko donese hrpu hrane i litre alkohola. S obzirom na to da mi alkohol nije pretjerano drag, nakon kratke degustacije bacila sam se isprobavanje hrane. Grčka sarma, rumunjski Rom, makedonski čokoladni ratluk, litvanski kolači, španjolska sangrija… (Prizor iz crtića kad vam vilica padne do poda). Nakon nekoliko čaša alkohola, ljudi se bolje upoznaju. Dovoljno da idući dan jedni drugima jedva možemo pogledati u oči. U najpozitivnijem mogućem smislu.
Hotel nam se nalazio pored zoološkog vrta koji smo posjetili. Dakle, iskustvo kakvo nikad prije nisam doživjela. Potrpamo se svi u kombi kojim se vozimo među životinjama. Može se ići čak i privatnim autima. Prvo smo prošli kroz nekakve koze, jelene, konje, nemam pojma. Nisu se previše obazirali na nas, samo su zbunjeno gledali u nas koji smo se nabili na prozore i pokušavali ih uslikati ili dotaknuti. S obzirom na to da živim u nacionalnom parku, čekala sam tigrove i žirafe. Jedino toga kod mene nema. Kad smo prišli tigrovima i lavovima, dobili smo upozorenje da zatvorimo prozore. Prvo što sam napravila jest otvorila prozor i vikala “mic mic”. Samo jednom u životu ti se pruži prilika da nahraniš lava vlastitom rukom. Istu stvar probala sam I s magarcem, devom, žirafom, majmunima, flamenkom, zečevima, kokošima, paunima… Nitko nije bio zainteresiran, očito ih dobro hrane.
Program je bio odlično organiziran. Od početka do kraja, organizacija našeg boravka i aktivnosti je bila pohvalna. Svaki dan radili smo razne igre kao uvod u aktivnosti. Blind game je bila odlična igra. S povezom na očima, moraš pustiti nekome da te vodi kroz hotel i oko hotela. Užasno je teško na početku. Pogotovo ako imate partnera koji te “slijepu” dovede na tereasu s pogledom i kaže: “Enjoy the view!” Hvala, Cosmin. Ili ako te vodi Nikola pa te zabije u svaki zid, bačvu, stolicu, vrata i sve ostalo što mu se učini smiješnim. Justyna, žao mi te. Kasnije kad se opustiš, bude zanimljivo. Stvarno puno naučiš o preprekama s kojima se svakodnevo susređu slijepe i slabovidne osobe.
Radili smo i u grupama. Jedna od zanimljvijih igara bilo je sastavljanje remake-a pjesme “Wannabe” od Spice girls. Izmijenili smo riječi tako da se tekst uklopi s našim projektom. S obzirom na to da većina nas nema sluha, promašili smo tonalitet, melodiju, dio teksta… Znači, sve. Ali smo bili sretni što smo skupa napravili nešto.
Ono najbitnije su plesovi jer to nam je bila tema cijelog projekta. Kroz workshopove morali smo pokazati drugima tradicionalne plesove i naučiti druge kako da savladaju korake.
Španjolska je poznata po svojoj kulturi i plesovima. Bilo je teško naučiti korake, ali uz smijeh i trud svi smo pokušavali zapamtiti redoslijed pokreta i pratiti ritam. Ne mogu reći da smo bili uspješni, ali bogatiji smo za iskustvo i to nam je uvelike pomoglo da bolje upoznamo Španjolsku. Španjolci su nam pokazali nekoliko plesova i moram priznati da je potrebno puno vježbe da bi uspjeli plesati kao oni.
Makedonci su imali Bekima, on je pjevao “Jovano, Jovanke” i “Zajdi, zajdi”. E to je doživljaj! Pogotovo Hrvatima koji su upoznati s tim pjesmama. Plesali smo kolo. Koraci su laki, samo je malo teže zapamtiti kombinaciju koraka. Međutim, Nikola je bio na čelu. Sve je bilo uredu ukoliko smo svi pratili njega. Na kraju smo svi zajedno pjevali “Makedonsko devojče”.
Litvanci su također pjevali. Već sam vam opisala doživljaj pjesme koju su odabrali. Pokazali su nam nekoliko plesova koje je bilo lako za zapamtiti. Nakon što smo svi pohvatali korake, pali su u drugi plan zbog pjesme. Ekipa je bila više zainteresirana za naučiti riječi i pjevati.
Poljaci su nam pokazali nešto poprilično svečano. Njihov ples podsjećao je na stare dvorce i dvorske balove. Koraci su laki, ali bez koordinacije para koji je prvi na redu, ostatak ekipe ne zna što treba raditi. Ako prvi pogriješi, zbunit će ostale. Neovisno o tome, to mi je bio jedan od dražih plesova.
Grci su imali majstore zanata. Nije lagano, zato smo svi mi ostali naučili samo osnove. Sve ostalo, prepustili smo Odysseasu i Panagiotisu. Oni su se stvarno potrudili pokazati nam grčku tradiciju.
Talijani su doveli pojačanje. Lokalna grupa koja se kod nas naziva KUD pokazala nam je kako Italija živi. Pizzica je ime plesa koji smo svi plesali. Važno je znati osnove, sve drugo je lako jer ima dosta mjesta za improvizaciju. Pleše se u krugu I u parovima, prilično je zabavno.
Rumunji su me obukli u njihovu narodnu nošnju. Dok smo završili s plesom, bila sam skuhana. No to mi je upotpunilo doživljaj. Korake je lako zapamtiti, bitno je samo brojati ih.
U zanosu vam svakakve ideje padnu na pamet, ovo je jedna od boljih.
Po starom običaju, Hrvati nisu bili previše pripremljeni i opet smo morali improvizirati. Nakon dužeg razmišljanja, došli smo do zaključka da smo u sjeni svih kad je riječ o tradicionalnim plesovima. Nijedna od nas nije bila ekspert niti je znala nešto više od kola, dvokoraka, trokoraka i zagorskog cuga. Realno, pored akrobacija ostalih država, nismo bili previše zanimljivi pa smo morali prijeći na plan b. “Igrat ćemo alku!” – prvo mi je palo na pamet. Mario, hvala na ideji. Razvukli smo špagu preko kogresne dvorane, zakvačili krug od papira, uzeli čistačicama dršku od metle, popeli se na leđa jedni drugima I u trku pokušali štapom pogoditi krug. Bilo je zabavno.
Zadnja noć uvijek je najgora. Svi su svjesni činjenice da idu kući i da neke ljude koje su upoznali više nikad neće vidjeti. Osim ako nastave suradnje s NGO-ima i organiziraju projekte na koje će pozvati ljude koje žele vidjeti. Ja sam se već bacila na posao. Perpetuum već u prosincu ima projekt na kojem će sudjelovati ljudi koje sam upoznala na ovom i prijašnjim projektima. Sreća do neba i nazad.
Većina ljudi odlučila je malo spavati ili ne spavati jer je ekipa počela odlaziti još tijekom noći. Pozdravile smo se s ljudima i otišle u 06:30. Grozno. Taman kad ti se najmanje ide, upravo tad moraš otići. Svaki put ista priča.
Za hrvatski tim, to nije bio kraj putovanja. Imale smo noć pauze između vlaka do Trsta i busa iz Trsta. S obzirom na to da smo u Trst stigle u ponoć, većina hotela I hostela je bila zatvorena. Na putu smo kontaktirale jedan hostel i pitale ih možemo li stići sat vremena nakon zatvaranja. “Samo ako platite unaprijed” – rekli su. Aha. Mi smo ipak otišle do hostela nadajući se da će barem netko biti tamo. Međutim, niti jedan zaposlenik tijekom noći ne boravi u hostelu. Dobri stari Google i potraga za otvorenim hotelom. U bližoj okolici nalazio se samo jedan. Na našu nesreću, bio je bukiran. Recepcioner je govorio hrvatski i u kratkom roku našao nam je smještaj u nekom drugom hotelu. Mrtve umorne ulazimo u sobe i tražimo tuš. Baš kad smo skoro zaspale počeli su zvukovi iz susjedne sobe. Nekakav lik se derao, plakao, vrištao, pojačao tv, lupao po vratima, trčao po katu… Nije nam baš bilo svejedno. Zaključala sam vrata i odlučila razmišljati o hrani za doručak da se ne nerviram.
Ujutro smo prisilno ustale, otišle na doručak i uputile se kući. U Zagrebu sve isto tako da jedva čekam novi projekt. Poljska, 13.3. Woohoo!
Iskorištavajte prilike dok možete. Putujte i upoznajte nove ljude i kulture. Ukoliko želite biti dio ovakvih ili sličnih projekata, javite se Perpetuumu.
Foto galerija:
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English